Isključena iz Sreće: Srce Majke na Pragu Gubitka
“Ne mogu vjerovati da si ovo napravila, Lana!” moj glas je zadrhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći u ruci bijelu pozivnicu na kojoj nije bilo mog imena. Lana je sjedila na rubu kauča, pogleda prikovanog za pod, a moj muž Dario je nemoćno šutio pokraj nje.
“Snježana, molim te, nemoj praviti scenu,” prošaptala je, ali ja sam već osjećala kako mi srce puca. Godinama sam pokušavala biti više od ‘tatine žene’. Bila sam tu kad je Lana imala temperaturu, kad je prvi put pala s bicikla, kad je plakala zbog ocjena. I sada, kad se udaje, nisam dovoljno dobra da budem dio tog dana?
“Zar sam ti toliko strana? Zar sam ti bila samo nužno zlo?” pitala sam, glas mi je bio pun suza. Dario je pokušao nešto reći, ali Lana ga je prekinula:
“Nije to tako… Samo… Znaš da mama dolazi iz Sarajeva i… Ne želim da bude neugodno. Ti i ona nikad niste kliknule.”
Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. Sjetila sam se svih onih godina kad sam pokušavala pronaći zajednički jezik s Laninom majkom, Amelom. Nikad nije skrivala prezir prema meni; za nju sam bila uljez, žena koja joj je ‘ukrala’ muža i dijete. Ali Lana… Lana je uvijek bila most između nas. Ili sam barem tako mislila.
“Znači, zbog nje? Zbog nje nisam pozvana?”
Lana je šutjela. Dario je ustao i zagrlio me, ali njegov zagrljaj bio je mlak, kao da ni on ne zna na čijoj bi strani trebao biti.
Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor na puste ulice Zagreba i razmišljala o svemu što sam žrtvovala za ovu obitelj. Moja vlastita kći, Petra, živi u Osijeku i rijetko se čujemo. Kad sam se udala za Darija, svi su mi govorili da će biti teško – miješana obitelj, dvije kulture, dvije bivše žene koje nikad nisu oprostile. Ali ja sam vjerovala u ljubav.
Sutradan sam otišla kod svoje prijateljice Mirele na kavu. “Ne mogu vjerovati da ti to rade!” uzviknula je čim sam joj ispričala što se dogodilo. “Pa ti si joj bila više majka nego njena prava!”
“Možda sam pogriješila što sam se toliko trudila,” rekla sam tiho. “Možda sam trebala ostati po strani.”
Mirela me pogledala s tugom. “Nisi ti kriva što ljudi ne znaju cijeniti dobro. Ali moraš misliti na sebe. Ne možeš stalno biti žrtva.”
Dani su prolazili, a ja sam se osjećala sve praznije. Dario je pokušavao održati mir u kući, ali između nas se stvorio zid. Navečer bi sjedio pred televizorom i šutio, a ja bih gledala stare fotografije – Lana na maturi, Lana s osmijehom dok joj pečem palačinke, Lana koja me zove ‘mama’ kad joj treba pomoć oko zadaće.
Jedne večeri, dok smo večerali u tišini, Dario je konačno progovorio:
“Možda bi trebala razgovarati s Amelom. Možda bi ona mogla popustiti…”
Pogledala sam ga s nevjericom. “Zar stvarno misliš da će ona ikad htjeti mene na tom vjenčanju? Ona bi radije da nestanem iz vaših života!”
Dario je slegnuo ramenima. “Ne znam više što da radim. Ne želim birati strane.”
Te riječi su me pogodile više nego što bih priznala. Zar smo svi mi samo figure na nečijoj šahovskoj ploči? Zar ljubav koju ulažemo u tuđu djecu vrijedi manje od one biološke?
Tjedan dana prije vjenčanja Lana mi je poslala poruku: “Znam da si povrijeđena. Ali molim te, nemoj zamjeriti tati. Ovo je moja odluka.” Nisam joj odgovorila.
Na dan vjenčanja otišla sam kod Mirele. Sjedeći na njenom balkonu, slušale smo zvukove grada i pile vino.
“Znaš,” rekla sam napokon, “možda nikad neću biti dio Laninog života onako kako sam željela. Ali barem znam da sam dala sve od sebe. I možda to nije dovoljno za druge – ali meni mora biti dovoljno.”
Mirela me zagrlila i šapnula: “Ti si prava majka, Snježana – bez obzira na krv ili papire.”
I dok su negdje u gradu slavili bez mene, pitala sam se: Koliko vrijedi srce koje voli tuđe dijete kao svoje? I gdje prestaje granica između ljubavi i pripadnosti?