Granice žrtve: Priča o Ivani, kćeri koja je zaboravila na sebe
“Ivana, gdje si opet? Jesi li kupila kruh?” Mamin glas parao je tišinu stana dok sam još uvijek stajala na stubištu, ključevi su mi drhtali u ruci. U tom trenutku, dok sam slušala njene riječi, osjećala sam kako mi srce tone. Nisam imala snage ni odgovoriti. Samo sam duboko udahnula i ušla, noseći vrećicu s namirnicama koje sam kupila nakon posla.
Sestra, Ana, ležala je na kauču, mobitel joj je bio zalijepljen za ruku. “Ivana, možeš li mi skuhati kavu? Umorna sam od faksa.” Pogledala sam je i osjetila kako mi se u grudima skuplja bijes i tuga. Ana ima 23 godine, ali još nikad nije radila niti jedan dan. Mama joj uvijek govori: “Pusti dijete, neka uživa dok može.” A ja? Ja sam s 19 godina počela raditi u pekari, da bismo mogle platiti režije kad je tata otišao.
Tata… Još uvijek ponekad sanjam njegov odlazak. Sjećam se tog jutra kad je spakirao torbu i rekao: “Ivana, ti si jaka. Čuvaj mamu i Anu.” I otišao je bez pozdrava. Mama se tada slomila. Mjesecima nije ustajala iz kreveta. Ja sam kuhala, čistila, išla u školu i radila. Nisam imala izbora.
Godine su prolazile, a ja sam postajala sve umornija. Svaki dan isti scenarij: posao, kuća, briga za sve. Mama bi sjedila za stolom i gledala kroz prozor, a Ana bi se žalila na predavanja i tražila da joj operem robu. Nikad nisu pitale kako sam ja. Nikad nisu znale da sam plakala u kupaonici jer nisam imala snage više.
Prije mjesec dana upoznala sam Dinu. Bio je drugačiji od svih koje sam poznavala – pažljiv, nježan, pitao me kako sam i što želim u životu. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da postojim kao osoba, ne samo kao nečija kćer ili sestra. Počeli smo izlaziti, a on mi je ponudio da dođem živjeti kod njega u Sarajevo. “Ivana, zaslužuješ biti sretna. Ne moraš uvijek biti tu za sve osim za sebe,” rekao mi je jedne večeri dok smo šetali Vilsonovim.
Ali kako da odem? Kako da ostavim mamu i Anu? Znam da će bez mene sve stati. Znam da će mama opet pasti u depresiju, a Ana neće znati ni gdje su čiste čarape. Noću ležim budna i vrtim scenarije po glavi.
“Ivana, gdje si opet?” Mama me prekida iz misli. “Zakasnila si s ručkom.”
“Mama, radila sam prekovremeno. Umorna sam.”
“Svi smo umorni,” odgovara ona hladno.
Ana se ubacuje: “Možeš li mi oprati ovu majicu? Trebam je sutra za izlazak.” Pogledam ih obje i prvi put u životu poželim vikati iz sveg glasa.
“Zar vi stvarno ne vidite koliko se trudim? Zar vam ništa nije jasno?” glas mi drhti.
Mama me gleda kao da sam joj stranac. “Ivana, nemoj sad dramatizirati. Ti si uvijek bila jaka.”
“Ne mogu više!” viknem i istrčim iz stana.
Na klupi ispred zgrade sjedim i plačem. Mobitel mi vibrira – Dino piše: “Jesi dobro? Mislim na tebe.” U tom trenutku shvatim koliko mi znači njegova podrška.
Sljedećih dana pokušavam razgovarati s mamom i Anom. “Morate naučiti brinuti same o sebi. Ne mogu više sve sama.” Mama šuti, Ana se duri.
Jedne večeri Dino dolazi po mene autom iz Sarajeva. “Ivana, dođi sa mnom na vikend. Samo da odmoriš glavu.” Pristajem, ali osjećam krivnju.
U Sarajevu prvi put nakon dugo vremena spavam cijelu noć bez buđenja. Dino me vodi na Baščaršiju, pijemo kafu na Miljacki, smijemo se kao djeca. Osjećam se živo.
Kad se vratim kući, mama me dočeka s prijekorom: “Gdje si bila? Nisi ni javila kad dolaziš!”
“Mama, odrasla sam žena. Imam pravo na svoj život.”
Ana viče iz sobe: “Ivana, gdje su mi traperice?”
U meni nešto puca.
“Dosta! Odlazim kod Dine u Sarajevo. Vrijeme je da mislim na sebe.” Mama počinje plakati: “Kako možeš tako? Što ćemo mi bez tebe?” Ana šuti prvi put u životu.
Spremam stvari dok mi srce lupa kao ludo. Svaka majica koju stavim u kofer nosi težinu godina žrtve.
Na vratima zastajem i gledam ih posljednji put kao njihova spasiteljica.
“Možda ćete sada naučiti brinuti o sebi. Možda ćete shvatiti koliko ste uzimali zdravo za gotovo ono što sam vam davala.” Izlazim iz stana i osjećam olakšanje pomiješano s tugom.
U autu Dino me drži za ruku. “Ponosan sam na tebe.”
Dok gledam svjetla grada kroz prozor, pitam se: Jesam li sebična što biram sebe? Ili je napokon vrijeme da budem svoja?
Što vi mislite – gdje su granice žrtve? Koliko dugo trebamo žrtvovati vlastitu sreću zbog drugih?