Dnevnik moje majke: Istina koja je promijenila sve
“Zašto me uvijek gledaš kao da sam ti tuđa?” viknula sam, tresući se od bijesa i nemoći, dok je mama, hladna kao led, samo okrenula glavu prema prozoru. U toj tišini, u tom pogledu punom neizrečenih riječi, osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući. Otac je sjedio za stolom, šutio i gledao u tanjur, a brat Ivan je samo slegnuo ramenima, naviknut na naše prepirke. Ali meni je tog dana pukla žica. “Zašto nikad nisi mogla biti nježna prema meni kao prema Ivanu? Što sam ti ja skrivila?”
Mama je ustala bez riječi, uzela šalicu kave i izašla na balkon. Ostala sam stajati u kuhinji, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Otac je tiho rekao: “Pusti je, Ana. Nije joj lako.” Ali meni nije bilo jasno – što to nije lako? Zašto ja uvijek moram biti ta koja razumije?
Tog dana, dok su svi otišli svojim putem, ostala sam sama u stanu. Lutala sam hodnikom, tražeći nešto što bi mi dalo odgovore. Ušla sam u maminu sobu, privučena starim ormarom iz kojeg je uvijek dopirao miris lavande i starog papira. Otvorila sam ladicu koju nikad nisam smjela dirati. Tamo je bio dnevnik – crvena bilježnica s izblijedjelim slovima: “Dnevnik Mirele 1992.”.
Ruke su mi drhtale dok sam ga otvarala. Prva stranica bila je posveta: “Za dane kad neću imati snage reći istinu.” Srce mi je preskočilo. Počela sam čitati.
“Danas sam saznala da sam trudna. Ne znam kako ću ovo reći Davoru. On misli da je dijete njegovo, ali ja znam istinu. Bože, oprosti mi…”
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. Davor je moj otac. Ili nije? Listala sam dalje, svaka stranica bila je teža od prethodne.
“Ana raste brzo. Gledam je i pitam se – hoću li joj ikad moći reći tko joj je pravi otac? Bojim se da će me mrziti. Bojim se da će me svi mrziti kad istina izađe na vidjelo…”
Nisam mogla disati. Sve slike iz djetinjstva – mamin hladan pogled, njena distanca, njena nježnost prema Ivanu – sve je odjednom imalo smisla. Nisam bila Davorova kći. Nisam bila dio ove obitelji na način na koji sam mislila.
Sjedila sam na podu mamine sobe satima, čitajući njezine riječi, osjećajući kako mi se svijet ruši pod nogama. U dnevniku je pisalo ime – “Zoran”. Čovjek kojeg sam viđala samo jednom godišnje na obiteljskim okupljanjima, uvijek s tugom u očima kad bi me pogledao.
Kad su se svi vratili kući, nisam mogla izdržati. “Mama, moramo razgovarati.”
Pogledala me s onim svojim umornim očima. “Što je sad?”
“Znam sve. Pronašla sam tvoj dnevnik.”
U tom trenutku kao da je netko ugasio svjetlo u njezinim očima. Sjela je za stol i šutjela dugo, predugo.
“Znaš li koliko puta sam htjela reći istinu? Ali nisam imala hrabrosti. Bojala sam se da ću te izgubiti zauvijek.”
“Ali već si me izgubila! Cijeli život osjećam da nisam dovoljno dobra! Da te ne mogu dosegnuti! Da te ne mogu natjerati da me voliš!”
Ivan je stajao na vratima, zbunjen i prestravljen. Otac je ustao i otišao iz kuće bez riječi.
“Ana…” Mama je zaplakala prvi put otkad pamtim. “Nisam znala kako drugačije. Bila sam mlada, pogriješila sam… Tvoj otac nije znao istinu do danas.”
U tom trenutku osjetila sam bijes prema svima – prema njoj što mi nije rekla, prema ocu što nije primijetio ništa sve ove godine, prema Ivanu što je uvijek bio voljeniji… ali najviše prema sebi što sam toliko godina tražila ljubav tamo gdje je nije bilo.
Sljedećih dana kuća je bila tiha kao grob. Otac nije dolazio kući, Ivan me izbjegavao, a mama je šutjela i gledala kroz prozor satima.
Jedne večeri došao je Zoran. Sjeo je preko puta mene za kuhinjski stol i tiho rekao: “Znaš li koliko puta sam te želio zagrliti kao svoju kćer? Ali Mirela mi nije dopuštala. Rekla je da ćeš biti sretnija ako ne znaš istinu.” Gledala sam ga i nisam znala što osjećam – tugu, bijes ili olakšanje što napokon znam tko sam.
“Što sad?” pitala sam ga.
“To ovisi o tebi. Ja bih volio biti dio tvog života, ali neću te tjerati na ništa.” Suze su mu klizile niz lice.
Nisam mu odgovorila tada. Trebalo mi je vremena da shvatim tko sam sada kad znam istinu.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako se sve saznalo. Otac se vratio kući, ali više nije bio isti čovjek. Ivan i dalje šuti kad me vidi. Mama pokušava biti nježnija, ali između nas stoji zid od riječi koje su predugo bile neizgovorene.
Ponekad sjedim sama u sobi i čitam mamin dnevnik ispočetka, tražeći znakove koje prije nisam vidjela. Pitam se – može li se ikada preboljeti istina koja razara temelje svega što si vjerovao? Može li ljubav pobijediti izdaju? Ili su neke rane jednostavno preduboke?
Možda vi znate odgovor bolje od mene – što biste vi učinili na mom mjestu?