Dnevnik moje majke: Istina koja je promijenila sve
“Zašto me ne voliš kao njih?” – to pitanje mi je gorjelo na jeziku dok sam stajala u hodniku, gledajući kako mama nježno popravlja šal oko Kasijinog vrata. Maca je već bio na vratima, spreman za školu, a ja sam, kao i obično, stajala po strani. “Ajde, Ana, požuri!” – mama mi je dobacila bez osmijeha, bez topline. Nikad nisam znala što sam joj skrivila.
Godinama sam pokušavala pronaći razlog. Možda sam bila previše tiha, možda previše tvrdoglava. Možda je to zato što nisam voljela grašak kao Kasia ili zato što nisam imala Maćkov smisao za humor. Uvijek sam osjećala da sam višak, kao da sam zalutala u tuđi život.
Sve se promijenilo onog dana kad sam čistila tavan. Prašina mi je ulazila u nosnice, a sunčeva zraka probijala se kroz mali prozorčić. Među starim kutijama i požutjelim fotografijama pronašla sam stari dnevnik. Bio je zamotan u platnenu maramu, s izblijedjelim slovima: “Moj život – Marija 1988.” Srce mi je zakucalo brže. Znala sam da ne bih smjela čitati tuđe tajne, ali nešto me vuklo. Kao da će mi te stranice napokon dati odgovore koje sam tražila cijeli život.
Prva rečenica me zaledila: “Danas sam saznala da nosim dijete koje nije od moga muža.” Ruke su mi zadrhtale. Listala sam dalje, upijajući svaku riječ. Mama je tada bila mlada, tek udana za mog oca Ivana. Upoznala je nekoga na seminaru u Sarajevu – nekoga tko ju je razumio, tko joj je dao osjećaj slobode kakav nikad prije nije osjetila. Njegovo ime nije spomenula, ali iz svakog retka izbijala je strast i tuga.
“Ne mogu reći Ivanu istinu. Bojim se što bi bilo s našom obitelji. Ovo dijete… bit će moje iskupljenje ili moja kazna.”
Nisam mogla disati. Je li moguće? Je li to dijete – ja? Sve se poklopilo: hladnoća, distanca, osjećaj da ne pripadam. Suze su mi klizile niz lice dok sam čitala dalje. Mama je pisala o krivnji koja ju izjeda, o strahu da će me gledati i uvijek vidjeti njega – čovjeka kojeg je voljela, ali nije smjela imati.
Te večeri nisam mogla spavati. Gledala sam mamu dok je prala suđe u kuhinji, njezina ramena pogrbljena pod teretom godina i tajni. Htjela sam joj viknuti: “Znam! Znam sve!” Ali riječi su mi zapele u grlu.
Sljedećih dana bila sam odsutna, izgubljena u mislima. Maca me pitao: “Ana, šta ti je? Opet si nešto smislila?” Samo sam odmahnula glavom. Nisam mogla nikome reći.
Jedne noći skupila sam hrabrost. Sjela sam za kuhinjski stol dok su svi spavali i čekala da mama dođe po čašu vode, kao što je uvijek radila prije spavanja.
“Mama… moram ti nešto reći,” šaptala sam.
Pogledala me iznenađeno, ali nije ništa rekla.
“Našla sam tvoj dnevnik na tavanu.”
Zastala je. Čaša joj je zadrhtala u ruci.
“Znam… sve znam.”
Dugo me gledala, oči su joj bile pune suza koje nije puštala godinama.
“Ana… nisam znala kako drugačije… Bojala sam se da ćeš me mrziti ako saznaš.”
“Nisam te nikad mrzila. Samo sam htjela da me voliš kao Maćka i Kasiju.”
Sjele smo jedna nasuprot druge. Tišina između nas bila je teža od svih riječi koje smo ikad izgovorile.
“Ti si moja kćerka,” rekla je napokon tiho. “Ali svaki put kad te pogledam… vidim njega. I to me boli više nego što možeš zamisliti.”
Nisam znala što reći. Nisam znala smijem li plakati ili vikati ili jednostavno otići.
“Znaš li tko je on?” pitala sam.
Odmahnula je glavom. “Nije važno više. Važno si ti. I žao mi je što ti to nisam znala pokazati.”
Te noći nismo pronašle oprost ni mir. Ali prvi put smo bile iskrene jedna prema drugoj.
Sljedećih tjedana pokušavale smo graditi nešto novo između nas – nespretno, s puno šutnje i nesigurnih dodira po ramenu umjesto zagrljaja. Maca i Kasia ništa nisu znali, ali osjećali su promjenu u zraku.
Ponekad se pitam: bi li bilo bolje da nikad nisam otvorila taj dnevnik? Da sam ostala u neznanju, možda bih lakše podnijela majčinu hladnoću. Ali sada barem znam istinu – koliko god bila bolna.
Može li se ikada oprostiti roditelju koji te nije znao voljeti? I gdje zapravo pripadam – u ovoj obitelji ili negdje drugdje?