Baka Mara u Hladnoj Kući: Jesam li Višak u Vlastitom Životu?
“Mara, zar ti stvarno misliš da još uvijek možeš sve sama?” Mirjana je stajala na pragu, ruke prekrižene, lice napeto. Njezine riječi su bile hladnije od promaje koja je šibala kroz staru kuću. Nisam joj odmah odgovorila. Samo sam gledala u pod, u one stare daske koje sam s pokojnim mužem, Ivanom, sama postavljala prije četrdeset godina.
“Ne znam, dijete… Navikla sam se. Ovdje sam cijeli život,” prošaptala sam, ali ona je već okretala očima.
“Mama, vrijeme je da prodaš ovo. Nema više smisla. Ti si sama, a mi imamo svoje živote. Ne možeš očekivati da stalno dolazimo iz Zagreba zbog svake sitnice.”
Te riječi su me presjekle. Kao nož kroz maslac. Više nam ne trebaš. To nije izgovorila naglas, ali ja sam to čula, jasno kao dan. Kad su otišli, ostala sam sjediti za stolom, gledajući kroz prozor u prazno dvorište. Nekad je tu bilo smijeha, dječjih koraka, mirisa svježe pite od jabuka. Sad samo tišina i hladnoća.
Pokušala sam naložiti peć, ali drva su bila vlažna. Ruke mi drhte, prsti ukočeni. Sjetila sam se kako sam nekad mogla cijepati drva bez problema, nositi kante vode iz bunara, brinuti o kokošima i kravama. Sad više nemam ni kokoši ni krava. Sve je otišlo kad je Ivan umro. Mirjana i Damir su rekli da je to najbolje – manje brige za mene.
Ali što mi je ostalo? Četiri zida i uspomene koje bole više nego reuma.
Telefon je zazvonio. Srce mi je poskočilo – možda unuka Lana? Ali bio je to susjed Jozo.
“Maro, treba li ti šta iz dućana? Idem do grada.”
“Ne treba, Jozo, hvala ti…” Nisam htjela biti teret nikome. Jozo je dobar čovjek, ali ima i on svojih briga – žena mu bolesna, sin otišao u Njemačku.
Zatvorila sam oči i prisjetila se dana kad je Mirjana bila mala. Kako me grlila oko vrata i šaptala: “Mama, nikad me ne ostavljaj.” A sad… Sad ja nju molim da me ne ostavi.
Navečer sam sjela uz prozor s dekom oko ramena. Gledala sam u mrak i slušala vjetar kako zavija oko kuće. U daljini su svijetlila svjetla kod susjeda. Sjetila sam se kako smo nekad svi sjedili zajedno – Ivan, djeca, susjedi – pričali viceve, pjevali stare pjesme.
Mirjana mi je prije odlaska rekla: “Mama, život ide dalje. Ne možeš živjeti od prošlosti.” Ali što ako nemam budućnosti? Što ako sam ja sada samo uspomena koju svi žele zaboraviti?
Sljedećeg jutra probudila me hladnoća. Peć se ugasila tijekom noći. Otišla sam do šupe po drva, ali skliznula sam na ledu i pala. Bole me leđa, ali nisam htjela zvati nikoga. Ponos ili strah – ni sama ne znam što me više drži.
Popodne je došla susjeda Fata iz Bosne, donijela mi pitu krompirušu.
“Maro, ne smiješ biti sama ovdje. Dođi kod mene na kafu.”
“Hvala ti, Fato… Ali znaš kako je – čovjek se navikne na svoje zidove.”
Fata me pogledala tužno: “Zidovi ne griju srce, Mara. Ljudi griju.”
Navečer sam opet sjedila sama i razmišljala o svemu što sam dala svojoj djeci – ljubav, vrijeme, mladost… A sad kad meni treba malo pažnje, osjećam se kao teret.
Sjetila sam se razgovora s Mirjanom prije nekoliko mjeseci:
“Mama, znaš da te volimo, ali ne možemo stalno biti ovdje. Imaš 75 godina, vrijeme je da razmišljaš o domu za starije.”
“Dom? Ja? Pa nisam još za baciti!”
“Nije to bacanje… Samo… lakše bi nam bilo svima.”
Lakše bi bilo svima… Osim meni.
Ponekad mislim da bi bilo bolje da me nema – da im olakšam život. Ali onda se sjetim Lanine poruke: “Bako, volim te!” I srce mi zadrhti.
Jedne večeri Lana mi je poslala poruku:
“Bako, doći ću za vikend! Hoćeš li napraviti onu tvoju gibanicu?”
Suza mi sklizne niz obraz. Možda ipak nisam sasvim nepotrebna…
Ali kad Lana dođe, Mirjana opet počne:
“Mama, vidiš kako ti je teško! Lana će uskoro na fakultet, a ti ćeš biti još sama!”
“Neka ide dijete… Ali ja ću biti dobro,” lažem joj.
Noću često ne mogu spavati. Pitam se gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li previše davala? Jesam li ih previše štitila? Ili su vremena jednostavno takva – djeca odlaze, roditelji ostaju sami?
Jednog dana odlučila sam otići do groblja. Sjela sam kraj Ivanovog groba i pričala mu sve što me muči.
“Ivane, što da radim? Kažu da više nisam potrebna… Jesam li stvarno višak u vlastitom životu?”
Vratila sam se kući s osjećajem praznine i tuge koju ne mogu opisati nikome osim njemu.
Sad sjedim ovdje, u hladnoj kući koja više nije dom nego podsjetnik na sve što sam izgubila. I pitam vas – ima li mjesta za nas stare u ovom novom svijetu? Ili smo samo sjene koje čekaju da nestanu?