Ako me voliš kao majku, ostavi ga: Priča o ljubavi, kontroli i slobodi
“Ako ga ne ostaviš, zaboravi da imaš majku!” Jasnin glas je odjekivao kroz stan, kao da je svaki zid upijao njenu bol i bijes. Stajala sam nasred dnevnog boravka, ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao ludo. Adnan je sjedio na kauču, pogleda prikovanog za pod, svjestan da je postao uzrok rata između mene i žene koja me rodila.
“Mama, molim te…” pokušala sam smiriti situaciju, ali ona me prekinula mašući rukom.
“Neću slušati! Sve sam ti dala! Sve! Zar ti nije dosta što sam se sama borila kroz život? Zar ti nije dosta što sam te školovala, hranila, pazila? Sad ćeš mene izdati zbog nekog tamo…”
Nisam mogla vjerovati da se ovo događa. Jasna je uvijek bila snažna žena, udovica od mojih dvanaest godina. Otac je poginuo u prometnoj nesreći kod Zenice, a ona je tada obećala sebi da će me zaštititi od svega. I možda je baš zato postala ovakva – kontrolirajuća, brižna do granice gušenja.
Sjećam se kako me pratila do škole i natrag, kako je provjeravala s kim se družim, što nosim, što jedem. Kad sam upisala fakultet u Zagrebu, svaki vikend bi dolazila ili zvala po deset puta dnevno. “Ivana, jesi li jela? S kim si? Jesi li učila?” Nije bilo kraja njenim pitanjima.
Ali Adnan… On je bio drugačiji. Upoznali smo se na predavanju iz psihologije. Bio je iz Tuzle, imao je onaj smireni osmijeh koji ti ulijeva povjerenje. Prvi put kad me pogledao, osjetila sam da me vidi – ne kao Jasninu kćerku, ne kao nekoga koga treba čuvati, nego kao osobu. Zaljubila sam se prije nego što sam to htjela priznati sebi.
Kad sam prvi put spomenula Adnana mami, lice joj se smrknulo. “On nije za tebe. Šta znaš o njemu? Njegova porodica? Njegova prošlost?” Počela je istraživati sve o njemu – gdje živi, tko su mu roditelji, čak je zvala poznanike u Tuzli da ga provjere. Nisam znala smijem li se ili plakati.
Jedne večeri, dok smo Adnan i ja sjedili u parku kod Jaruna, zazvonio mi je mobitel. “Ivana! Gdje si? S kim si?”
“Mama, s Adnanom sam. Sve je u redu.”
“Nije u redu! Dođi kući odmah!”
Adnan me pogledao s tugom u očima. “Ne moraš birati između nas,” šapnuo je.
Ali znala sam da ću morati.
Sukobi su postajali sve češći. Jasna bi dolazila nenajavljeno u moj stan u Zagrebu, tražila dokaze da Adnan nije za mene – pronašla bi njegovu četkicu za zube i bacila je u smeće. “Ne želim da mi stranac spava u kući!”
Jednom prilikom, dok smo večerali kod mene, Jasna je upala bez kucanja.
“Šta radiš ovdje?” viknula je na Adnana.
On je ustao i mirno rekao: “Gospođo Jasna, volim vašu kćerku i želim joj samo dobro.”
“Ti njoj ne možeš dati ništa! Ti si samo prolaznik! Ona ima budućnost!”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam strop i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li stvarno nezahvalna kćerka? Ili samo želim pravo na svoj život?
Adnan mi je predložio da odemo zajedno na vikend u Sarajevo – da pobjegnemo od svega na par dana. Pristala sam bez razmišljanja. Kad sam to rekla mami, nastao je pakao.
“Ako odeš s njim, više nisi moja kćerka! Ako me voliš kao majku, ostavi ga! Inače me više nikad nećeš vidjeti!”
Stajala sam pred vratima s koferom u ruci. Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala majku koja mi okreće leđa.
U Sarajevu sam prvi put osjetila slobodu – šetali smo Baščaršijom, jeli ćevape kod Želje i smijali se kao djeca. Ali svaki put kad bih pogledala telefon i vidjela propušten poziv od mame, srce bi mi se stegnulo.
Nakon povratka u Zagreb, našla sam poruku na vratima stana: “Ne traži me više. Izabrala si njega.”
Dani su prolazili u magli tuge i grižnje savjesti. Adnan mi je bio podrška, ali osjećala sam prazninu koju ni on nije mogao ispuniti.
Jednog jutra stigla mi je poruka od susjede iz Zenice: “Tvoja mama nije dobro. Leži sama već danima.”
Otišla sam bez razmišljanja. Zatekla sam Jasnu blijedu i iscrpljenu na kauču.
“Ivana…” prošaptala je kad me ugledala.
Sjele smo jedna nasuprot druge. Suze su nam tekle niz lice bez riječi.
“Mama… nisam te htjela povrijediti. Samo želim biti svoja.”
Pogledala me dugo, kao da traži moju djevojčicu u meni.
“Bojim se za tebe… Svijet nije dobar… Ja sam sve što imaš…”
“I ja tebe volim, ali moram živjeti svoj život. Ako me voliš kao majka – pusti me da budem sretna.”
Zagrlile smo se prvi put nakon mjeseci bola.
Danas živim s Adnanom u Zagrebu. Mama nas povremeno posjeti – još uvijek ima dana kad ne može sakriti svoju zabrinutost ili ljubomoru, ali polako učimo biti obitelj na novi način.
Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti roditelja i sebe istovremeno? Gdje povući granicu između zahvalnosti i slobode? Što biste vi učinili na mom mjestu?