“Obećaj mi, sine: Pazi na svog brata”

Soba je bila ispunjena tihim zujanjem aparata za kisik, stalnim podsjetnikom na krhkost života. Etan je sjedio uz očevu postelju, držeći ga za ruku, osjećajući kako toplina polako nestaje. Nekada živahan čovjek koji ga je naučio voziti bicikl i hvatati loptu sada je bio sveden na kožu i kosti, oči upale, ali još uvijek ispunjene ljubavlju i brigom.

“Etane,” šapnuo je njegov otac, glasom jedva iznad mehaničkog zujanja. “Moraš mi obećati… obećaj da ćeš se brinuti za Jakova.”

Etan je kimnuo, suze su mu navirale u očima. “Obećavam, tata,” izustio je kroz knedlu u grlu, iako mu je srce bilo teško od sumnje i straha.

Jakov je bio drugačiji. Dijagnosticiran mu je autizam u ranoj dobi, svijet je vidio kroz leću koju malo tko može razumjeti. Njegovi dani bili su ispunjeni rutinama i ritualima koji su mu donosili utjehu, ali ga često izolirali od drugih. Njihov otac bio mu je sidro, vodeći ga kroz olujna mora života s puno strpljenja i ljubavi.

Kako su dani prolazili u tjedne, Etan se borio s težinom svog obećanja. Njihov otac preminuo je tiho jedne noći, ostavljajući prazninu koju se činilo nemoguće ispuniti. Sprovod je bio maglovit niz sućuti i jela iz pećnice, ali sve o čemu je Etan mogao misliti bio je Jakov.

Jakov nije u potpunosti shvaćao koncept smrti. Za njega je njihov otac jednostavno nestao, poput lika iz jedne od njegovih omiljenih priča koji bi se mogao vratiti u sljedećem poglavlju. Etan je pokušao objasniti, ali riječi su ga izdale.

Život bez njihovog oca bio je novi izazov. Etan je preuzeo dodatne smjene u lokalnom restoranu kako bi spojio kraj s krajem dok je pokušavao održati privid normalnosti za Jakova. Ali bilo je teško. Računi su se gomilali, a teret odgovornosti pritiskao ga je poput teškog kamena.

Jakovljeve potrebe bile su stalne i zahtjevne. Borio se s promjenama u rutini i često bi reagirao frustracijom. Etan se trudio biti strpljiv, biti razumijevajući, ali bilo je trenutaka kada se osjećao kao da se utapa.

Jedne večeri, nakon posebno teškog dana na poslu, Etan se vratio kući i zatekao Jakova u stanju uzrujanosti. Njegov brat razbacao je dnevni boravak u naletu bijesa, nesposoban artikulirati što ga je toliko uzrujalo.

Etan se spustio na pod pored njega, iscrpljenost i očaj preplavili su ga u valovima. “Ne znam mogu li ovo,” priznao je tiho, više sebi nego Jakovu.

Jakov ga je pogledao širom otvorenih očiju, osjećajući bratovu tjeskobu ali nesposoban pružiti utjehu zauzvrat.

Dani su se pretvorili u mjesece, svaki od njih borba da ostanu iznad vode. Etanovo obećanje teško mu je ležalo na srcu, stalni podsjetnik na posljednju očevu želju. Ali koliko god se trudio, nije mogao otjerati osjećaj da ne uspijeva.

Jedne hladne zimske noći, dok je snijeg tiho padao izvan njihovog prozora, Etan je sjedio sam u zamračenom dnevnom boravku. Jakov je spavao na katu, izgubljen u snovima za koje se Etan mogao samo nadati da su mirni.

Mislio je na njihovog oca i obećanje koje je dao. Mislio je na Jakova i život koji su pokušavali zajedno izgraditi. I shvatio da ponekad ljubav nije dovoljna da premosti praznine koje život stvara.

U tom trenutku Etan je shvatio da to ne može sam. Trebao mu je pomoć—pomoć koju je bio preponosan ili previše uplašen da zatraži prije.

Sljedećeg jutra nazvao je lokalnu grupu podrške za obitelji s djecom s posebnim potrebama. Bio je to mali korak, ali bio je početak.

Etan je znao da će put pred njima biti dug i težak. Neće biti lakih odgovora ili brzih rješenja. Ali zbog Jakova—a i zbog sebe—morao je pokušati.