Nemaš više majke: Između dvije vatre
“Nemaš više majke!” riječi su odjeknule kroz kuću kao grom. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale iznad sudopera, dok je Mirjana, moja tašta, stajala nasuprot mene s rukama prekriženim na prsima. Njezine oči bile su hladne, gotovo neprijateljske. U tom trenutku, sve što sam osjećala bila je praznina. Moja mama, žena koja me naučila svemu, umrla je prije tri mjeseca, a ja još nisam stigla ni zaplakati kako treba. Ali Mirjana nije imala strpljenja za moju tugu.
“Sanja, vrijeme je da odrasteš. Sada si dio naše obitelji. Nemaš više majke, imaš mene!” nastavila je, kao da mi čini uslugu. Pogledala sam prema Petru, mom sedmogodišnjem sinu, koji je sjedio za stolom i gledao nas širom otvorenih očiju. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u kutovima očiju, ali nisam htjela plakati pred njom. Nisam htjela pokazati slabost.
Moj muž, Dario, ušao je u kuhinju taman kad je napetost bila na vrhuncu. “Šta se dešava ovdje?” pitao je, ali Mirjana je odmah preuzela riječ.
“Sanja mora shvatiti da je sada ovdje njezina obitelj. Ne može stalno tugovati za svojom majkom. Peter nas treba, a ona je stalno u oblacima.”
Dario me pogledao, ali nije rekao ništa. To je boljelo više nego sve riječi. Očekivala sam da će stati uz mene, da će mi barem stisnuti ruku, ali on je samo slegnuo ramenima i izašao iz kuhinje. Ostala sam sama s Mirjanom i vlastitom boli.
Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam u krevetu, slušala Darijevo ravnomjerno disanje i razmišljala o svemu što sam izgubila. Mama mi je bila sve. Kad sam joj rekla da se udajem za Darija, plakala je od sreće. “Samo da budeš voljena, dijete moje”, govorila je. A sada, kad mi je najviše trebala, više je nije bilo. Umjesto nje, imala sam Mirjanu, ženu koja je smatrala da je tuga slabost, a suze gubljenje vremena.
Sljedećih dana Mirjana je postajala sve zahtjevnija. Svako jutro dolazila je u naš stan s novim popisom stvari koje treba napraviti. “Peter mora na engleski, Sanja, jesi li mu spremila užinu? Dario, jesi li platio račune?” Sve je moralo biti po njezinom. Kad bih pokušala reći nešto svoje, prekinula bi me pogledom koji je jasno govorio: “Ti si ovdje gost.”
Jednog popodneva, dok sam s Petrom slagala lego kocke, Mirjana je ušla bez kucanja. “Sanja, zašto nisi oprala zavjese? Tako se ne vodi kućanstvo! Moja kuća je uvijek bila čista!” Pogledala sam Petera, koji je spustio glavu i počeo se igrati sam. Osjetila sam kako mi se u grudima skuplja bijes.
“Mirjana, ja nisam vi. Radim najbolje što mogu. Peter je sretan, to je najvažnije.”
“Sretno dijete ne živi u neredu!” odbrusila je. U tom trenutku, nisam više mogla izdržati. Suze su mi potekle niz lice, ali ovaj put nisam ih skrivala.
“Moja mama bi bila ponosna na mene!” viknula sam, glas mi je drhtao. “Možda nisam savršena, ali trudim se. I neću više dopuštati da me ponižavate u vlastitoj kući!”
Mirjana je ostala zatečena. Prvi put nije imala odgovor. Okrenula se i izašla, zalupivši vratima. Peter me zagrlio, a ja sam ga stisnula uz sebe kao da mi život ovisi o tome.
Te večeri Dario je došao kasno. Sjela sam nasuprot njega za stol i gledala ga u oči.
“Dario, ne mogu više ovako. Ili ćemo biti obitelj, ili ću otići. Ne želim da Peter odrasta u kući gdje se njegova mama svakodnevno ponižava.”
Dario je šutio dugo, a onda je tiho rekao: “Znaš da mi je teško između tebe i mame. Ona je uvijek bila autoritet…”
“A ja? Zar ja nisam tvoja obitelj? Zar Peter nije tvoj sin?”
Dugo smo razgovarali te noći. Prvi put sam osjetila da me Dario sluša, da razumije moju bol. Dogovorili smo se da ćemo postaviti granice. Sljedeći dan pozvali smo Mirjanu na razgovor. Sjela je za stol, ukočena i ponosna.
“Mama, volimo te, ali Sanja je moja žena i majka mog djeteta. Molim te da poštuješ našu obitelj i naš način života. Ako to ne možeš, morat ćemo se udaljiti.”
Mirjana je šutjela, ali u njezinim očima vidjela sam suze. Prvi put sam shvatila da ni ona nije tako jaka kako se pravi. Možda je i ona izgubila nešto – sina koji odrasta, unuka koji više nije beba, kontrolu nad životom kakav je poznavala.
Prošlo je nekoliko tjedana. Mirjana više ne dolazi svaki dan. Ponekad nazove, pita za Petera, donese kolače. Naša kuća je tiša, ali i sretnija. Još uvijek mi nedostaje mama, još uvijek me boli kad se sjetim njezinih ruku i osmijeha. Ali sada znam da mogu biti dobra majka i žena, čak i kad me drugi sumnjaju.
Ponekad se pitam: koliko smo spremni žrtvovati sebe zbog obitelji? I gdje je granica između ljubavi i gubitka vlastitog identiteta? Što biste vi učinili na mom mjestu?