“Tata, Trebao Bi Biti Umirovljen, a Ne Voziti Motocikle,” Rekao je Sin
Prošle subote ujutro sunce je sjalo nad našim malim predgrađem u okolici Zagreba. Bio sam u garaži, polirajući svoj voljeni Harley-Davidson, kad je moj sin, Ivan, ušao u dvorište. Izašao je iz auta s izrazom koji sam previše dobro poznavao—zabrinutost pomiješana s dozom frustracije.
“Tata, moramo razgovarati,” rekao je, hodajući prema meni odlučno. Uzdahnuo sam u sebi, znajući kamo ovaj razgovor vodi. Nije to bio prvi put da smo imali ovu raspravu, i sumnjam da će biti posljednji.
“Naravno, Ivane. Što ti je na umu?” odgovorio sam, pokušavajući zadržati lagan ton.
Pogledao je motocikl pa opet mene. “Tata, imaš 65 godina. Ne misliš li da je vrijeme da malo usporiš? Možda razmisliš o umirovljenju od svih tih…avantura?”
Tiho sam se nasmijao. “Avanture? Vožnja motocikla nije baš kao penjanje na Everest, sine.”
Ivan je odmahnuo glavom, očito neimpresioniran. “Znaš na što mislim. Trebao bi uživati u mirovini, a ne riskirati život na otvorenoj cesti.”
Nagnuo sam se na motor, prekriživši ruke. “A tko kaže da ne uživam? Ovo me čini živim, Ivane.”
Duboko je uzdahnuo, provukavši ruku kroz kosu. “Samo…brinem se za tebe. Mama bi htjela da se malo smiriš.”
Spominjanje njegove majke povuklo je moje srce. Preminula je prije pet godina i nijedan dan nije prošao da mi nije nedostajala. Ali uvijek me poticala da živim život punim plućima, čak i ako to znači preuzimanje rizika.
“Tvoja mama me razumjela bolje od ikoga,” rekao sam tiho. “Znala je koliko mi ovo znači.”
Ivan je spustio pogled na noge, a izraz mu se omekšao. “Znam, tata. Ali stvari su sada drugačije. Nisi više tako mlad kao prije.”
Klimnuo sam polako, priznajući istinu u njegovim riječima. Godine su me sustigle, donoseći sa sobom bolove koji su mi nekad bili strani pojmovi. Ali uzbuđenje vožnje bilo je nešto čega se nisam bio spreman odreći.
“Slušaj, Ivane,” počeo sam pažljivo birajući riječi. “Cijenim tvoju brigu, stvarno cijenim. Ali ovo je moj život. Radio sam naporno sve ove godine i sada je vrijeme da uživam na svoj način.”
Pogledao me dugo prije nego što je konačno kimnuo. “Razumijem, tata. Samo mi obećaj da ćeš biti oprezan.”
“Obećavam,” rekao sam s umirujućim osmijehom.
Kada je otišao, nisam se mogao otarasiti osjećaja nelagode koji me obuzeo. Razgovor je završio dovoljno prijateljski, ali postojala je podloga napetosti koja je ostala.
Nekoliko dana kasnije, dok sam bio na vožnji kroz selo, dogodila se nesreća. Auto je neočekivano skrenuo u moju traku i unatoč mojim najboljim naporima da ga izbjegnem, sudar je bio neizbježan.
Probudih se u bolničkom krevetu, okružen sterilnim mirisom antiseptika i stalnim zvukom monitora. Tijelo me boljelo na načine koje nisam smatrao mogućim.
Ivan je bio tamo, sjedio pored mene s zabrinutim izrazom na licu. “Tata,” rekao je tiho kad je vidio da sam budan.
Pokušao sam se nasmiješiti, ali umjesto toga sam se iskrivio od boli. “Izgleda da si bio u pravu,” uspio sam reći.
Odmahnuo je glavom, suze su mu zasjale u očima. “Nisam htio biti u pravu o ovome.”
Nesreća mi je ostavila nekoliko slomljenih kostiju i dug put oporavka pred sobom. Moji dani vožnje bili su gotovi, ne po izboru već po potrebi.
Dok sam ležao u bolničkom krevetu, nisam mogao ne osjetiti gubitak—ne samo za motocikl već i za slobodu koju je predstavljao. Sukob između mojih želja i stvarnosti dosegao je svoj neizbježni zaključak, ostavljajući me s ničim osim žaljenja.