“Štedljiv Život: Cijena Očeve Štedljivosti”
Odrastajući u malom mjestu u Hrvatskoj, moj je život bio obilježen neumornom potragom mog oca za štedljivošću. Bio je čovjek koji je vjerovao u moć štednje svake kune, uvjeren da je financijska sigurnost krajnji cilj. Iako su mu namjere bile plemenite, stvarnost života pod njegovim strogim proračunskim ograničenjima ostavila me osjećajem uskraćenosti i ogorčenosti.
Naš dom bio je skroman, ispunjen namještajem koji je vidio i bolje dane. Moja odjeća uvijek je bila naslijeđena od starijih rođaka ili pronađena u second-hand trgovinama. Dok su moji školski kolege nosili najnoviju modu, ja sam bila zaglavljena u zastarjelim stilovima koji nikad nisu baš dobro pristajali. Sjećam se uboda srama kad mi je školski kolega ukazao na to da su mi cipele bile izlizane. Očev odgovor uvijek je bio isti: “Još uvijek mogu poslužiti.”
Obroci kod nas bili su jednostavni i ponavljajući. Jeli smo puno graha, riže i tjestenine—jeftinih namirnica koje su punile naše želuce, ali ostavljale malo prostora za raznolikost ili uživanje. Svježe voće i povrće bili su luksuz koji smo rijetko priuštili. Izlasci na večeru bili su nezamislivi, a obiteljski odmori nepostojeći. Najbliže što smo došli odmoru bio je jednodnevni izlet u obližnji park, gdje bismo jeli sendviče koje je otac pripremio kako bismo izbjegli trošenje novca na hranu.
Kao dijete, nisam u potpunosti razumjela zašto živimo na taj način. Znala sam da moj otac naporno radi na svom poslu, ali uvijek je govorio o štednji za budućnost. “Moramo biti spremni na sve,” govorio bi s dozom hitnosti u glasu. No kako sam odrastala, počela sam se pitati za što se zapravo pripremamo. Je li vrijedilo žrtvovati toliko u sadašnjosti za neizvjesnu budućnost?
Ogorčenost je počela rasti tijekom mojih tinejdžerskih godina. Gledala sam svoje prijatelje kako uživaju u stvarima o kojima sam mogla samo sanjati—novoj odjeći, obiteljskim odmorima, čak i jednostavnim izlascima u kino ili zabavne parkove. Osjećala sam se kao autsajder, uvijek na rubu njihovih iskustava. Očeva štedljivost postala je izvor napetosti među nama. Željela sam se uklopiti, osjećati se normalno, ali on nije mogao vidjeti dalje od svoje opsesije štednjom.
Kada je došlo vrijeme za fakultet, očeva štednja se isplatila na jedan način: mogla sam pohađati fakultet bez zaduživanja. No čak i tada, njegova štedljivost bacila je dugu sjenu. Odabrala sam lokalni državni fakultet umjesto svog fakulteta iz snova jer je bio jeftiniji, a živjela sam kod kuće kako bih uštedjela na troškovima. Dok su moji vršnjaci istraživali nove gradove i živjeli samostalno, osjećala sam se zarobljeno istim ograničenjima koja su definirala moje djetinjstvo.
Sada, kao odrasla osoba, borim se da se oslobodim navika usađenih u mene očevom štedljivošću. Još uvijek osjećam krivnju kada trošim novac na bilo što osim osnovnih potreba, progonjena njegovim glasom koji me podsjeća da štedim za budućnost. Ogorčenost ostaje, stalni podsjetnik na cijenu koju sam platila za njegovu financijsku sigurnost.
Često se pitam postoji li ravnoteža između štednje za sutra i života za danas. Očeve namjere bile su dobre, ali njegove metode ostavile su me osjećajem uskraćenosti i odvojenosti od svijeta oko mene. Dok navigiram kroz odraslu dob, odlučna sam pronaći tu ravnotežu—stvoriti život u kojem financijska odgovornost ne dolazi nauštrb sreće i ispunjenja.