Zet mi odveo unuku jer sam joj dala previše slatkiša: Jesam li stvarno pogriješila?
“Ljiljana, opet si joj dala čokoladu prije ručka!” Ivanov glas prolomio se kroz moju malu kuhinju kao grom iz vedra neba. Ema je sjedila za stolom, još uvijek s osmijehom i tragovima čokolade oko usana. Pogledala sam zeta, pokušavajući ostati mirna, ali ruke su mi drhtale dok sam brisala stolnjak.
“Ivan, dijete je, neka se malo obraduje. Nije to svaki dan…” pokušala sam objasniti, ali on me prekinuo.
“Nije stvar u tome, Ljiljana! Već treći put ovaj tjedan. Doktori su rekli da mora paziti na prehranu!”
Osjetila sam kako mi srce tone. Nisam željela ništa loše. Samo… kad Ema dođe kod mene, kuća oživi. Njezina kosa miriše na proljeće, a smijeh joj odzvanja dvorištem kao nekad kad su moji mali trčali oko bunara. Znam da danas svi paze na zdravu hranu, ali zar je jedna kockica čokolade stvarno toliko opasna?
Ivan je pokupio Emu, ni ne pogledavši me. “Idemo kući. Ovdje više ne možeš ostajati sama s bakom dok ne nauči poštovati naše odluke.” Ema me pogledala preko ramena, oči su joj bile pune suza. “Bako…” prošaptala je.
Kad su otišli, kuća je utihnula. Sjela sam na stolicu i gledala u praznu šalicu kave. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – kako me moja majka krišom hranila šećerom kad otac nije gledao. Nije bilo puno slatkiša tada, ali svaki zalogaj bio je radost.
Moja kćerka Sanja nazvala me kasnije te večeri. “Mama, znaš da Ivan samo želi najbolje za Emu. Ima problema s alergijama i šećerom…”
“Znam, dijete moje. Ali zar ne vidiš koliko joj znači kad dođe kod mene? Zar ne vidiš da joj treba malo radosti?”
Sanja je šutjela. Znam da je između dvije vatre – muž s jedne strane, majka s druge. “Pokušaj ga razumjeti, mama. Zabrinut je.”
Te noći nisam spavala. Slušala sam vjetar kako šiba kroz stare prozore i razmišljala o svemu što sam prošla. O tome kako sam sama podizala troje djece kad je muž poginuo na gradilištu u Zagrebu. O tome kako sam štedjela svaku kunu da bi imali za knjige i cipele. Nikad nisam imala puno za dati, ali uvijek sam davala sve što imam.
Sljedećih dana kuća je bila prazna kao nikad prije. Nitko nije dolazio. Susjeda Mara navratila je na kavu i donijela vijesti iz sela.
“Čula sam da ti Ivan ne da viđati Emu?”
Kimnula sam glavom.
“Ma pusti ti njega! Danas svi nešto broje kalorije i šećere, a mi smo odrasli na kruhu i masti! Pogledaj nas – još smo živi!”
Nasmijala sam se kroz suze. “Nije to isto, Mara. Danas su druga vremena. Djeca više ne trče po polju, sve im je zabranjeno…”
Mara me potapšala po ruci. “Ali ljubav nije zabranjena, Ljiljana. To nikad neće biti.”
Nakon tjedan dana Sanja me nazvala opet. “Mama, Ema stalno plače za tobom. Ivan kaže da će popustiti ako obećaš da više neće biti slatkiša prije ručka. Možeš li to obećati?”
Osjetila sam kako mi ponos udara u prsa. Zar sam stvarno toliko loša baka? Zar ljubav mora imati pravila?
Ali pristala sam – zbog Eme.
Kad su mi ih doveli iduće subote, Ema mi je potrčala u zagrljaj kao da se nismo vidjele sto godina.
“Bako, donijela sam ti crtež!” pokazala mi je papir pun srca i cvijeća.
Ivan me pogledao strogo: “Samo pazi ovaj put.”
Kuhala sam ručak bez ijednog slatkiša na stolu. Ema je bila tiha, gledala me ispod obrva.
Nakon ručka izvukla sam iz ormara staru kutiju s fotografijama. Pokazivala sam joj slike njezine mame kad je bila mala – kako skače po snijegu, kako jede domaći kruh s pekmezom.
“Bako, mogu li ja opet doći sljedeći vikend?”
“Naravno, dušo moja. Samo ćemo ovaj put crtati i pričati priče.”
Kad su otišli, ostala sam sama s mislima. Jesam li stvarno pogriješila? Je li ljubav danas stvarno mjerljiva kroz kalorije i pravila?
Možda sam staromodna, možda ne razumijem sve te nove bolesti i zabrane… Ali znam jedno: djeca trebaju ljubav više od svega.
Pitam vas – gdje je granica između brige i pretjerane kontrole? Je li svaka baka danas samo potencijalni problem ili još uvijek izvor topline i mudrosti?