Zašto više nikada ne želim čuvati svog unuka: Dan pun suza i otkrivenih istina
“Ne mogu više, Lejla! Ne mogu!” povikala sam, držeći malog Tarika u naručju dok mu je vrućica natapala kosu znojem. Sat je otkucavao podne, a ja sam već osjećala kako mi srce lupa od umora i brige. Lejla je stajala na vratima, s torbom prebačenom preko ramena, spremna za posao, ali s pogledom punim krivnje.
“Mama, molim te, samo danas. Znam da ti nije lako, ali Tarik te treba. Ja nemam izbora,” prošaptala je, a glas joj je zadrhtao. Pogledala sam u svog unuka, sitno tijelo sklupčano na kauču, obrazi crveni, oči mutne. Sjetila sam se dana kad sam Lejlu tako nosila kroz Sarajevo pod granatama, kad sam mislila da gore ne može biti. Ali sada, u ovom malom zagrebačkom stanu, osjećala sam se jednako bespomoćno.
“Nisi ti jedina koja nema izbora,” odgovorila sam tiho, ali ona me nije čula ili nije htjela čuti. Vrata su se zatvorila za njom, a ja sam ostala sama s Tarikom i svojim mislima.
Satima sam mu mijenjala obloge, pokušavala ga natjerati da popije čaj od lipe koji sam uvijek kuhala svojoj djeci kad bi bila bolesna. Ali Tarik nije htio ni gutljaj. Povremeno bi me pogledao onim svojim velikim očima i šapnuo: “Baka, boli me grlo.”
U jednom trenutku zazvonio je mobitel. Bio je to moj sin, Dario. “Mama, jesi li dobro? Lejla mi je rekla da si nervozna. Ako ti je previše, mogu ja doći kasnije…”
“Ne treba, Dario. Samo… samo mi je teško. Nisam više mlada kao prije.”
“Znam, mama. Ali znaš kakva je situacija. Lejla radi dvostruku smjenu, ja sam na terenu… Nema tko drugi.”
Nisam imala snage za raspravu. Uvijek ista priča: nema tko drugi. Kao da sam ja uvijek tu, kao da moje granice ne postoje.
Popodne je Tarik zaspao na mom krilu. Gledala sam ga i osjećala kako mi suze klize niz lice. Sjetila sam se svog djetinjstva u Mostaru, svoje mame koja nikad nije pokazivala slabost. Sjetila sam se kako sam obećala sebi da ću biti drugačija – nježnija, otvorenija prema svojoj djeci.
Ali sada sam bila umorna. Umorna od toga da budem oslonac svima osim sebi.
Kad se Lejla vratila kući, bila je iscrpljena i nervozna. “Jesi li mu dala sirup? Jesi li mu mjerila temperaturu? Zašto nisi zvala doktora kad je imao 39?”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. “Lejla! Dala sam sve od sebe! Nisam doktorica! Nisam ni mlada više!”
Lejla je zašutjela i samo sjela pored Tarika. U tom trenutku ušao je Dario s vrećicom iz ljekarne.
“Što se događa ovdje? Zašto vičete?”
Pogledali smo se svi troje – tri generacije, tri para umornih očiju.
“Mama misli da više ne može čuvati Tarika,” rekla je Lejla hladno.
“Ne mislim – znam!” odgovorila sam drhtavim glasom.
Dario je sjeo do mene i uhvatio me za ruku. “Mama, nikad ti nismo zahvalili za sve što radiš za nas. Ali možda smo previše tražili od tebe…”
Osjetila sam kako mi knedla raste u grlu. “Samo želim malo mira. Želim biti baka koja uživa s unukom, a ne ona koja mora biti medicinska sestra svaki put kad vi ne možete.”
Lejla je spustila glavu. “Znam da ti nije lako… Ali mi nemamo nikoga osim tebe. Tata nas je ostavio još dok smo bili djeca, a ti si uvijek bila tu…”
“Ali tko će biti tu za mene kad meni zatreba pomoć?” prošaptala sam.
Tišina je ispunila sobu. Tarik se probudio i pogledao nas zbunjeno.
“Bako, nemoj plakati,” rekao je tiho i pružio mi ruku.
U tom trenutku shvatila sam koliko su svi naši životi isprepleteni tugom i ljubavlju, očekivanjima i razočaranjima.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prešutjeli godinama – o tome kako su me djeca uzimala zdravo za gotovo, kako sam ja šutjela iz straha da ih ne povrijedim ili da ne ispadnem sebična.
Sutradan ujutro sjeli smo svi zajedno za stol. “Moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
“Ne mogu više ovako. Volim vas sve, ali moram misliti i na sebe. Ako želite da budem baka koja će Tariku pričati priče i voditi ga u park kad ozdravi – mogu to biti. Ali ne mogu više biti ona koja će uvijek spašavati situaciju kad god nešto pođe po zlu.”
Lejla je zaplakala prvi put nakon dugo vremena. “Oprosti, mama… Nisam znala koliko ti je teško.”
Dario me zagrlio i rekao: “Naći ćemo drugo rješenje kad bude trebalo. Obećavam.”
Osjetila sam olakšanje, ali i tugu što nam je trebalo toliko dugo da izgovorimo ono što nas boli.
Danas gledam Tarika kako se igra s autićima na tepihu i pitam se: Jesmo li mi Balkanci toliko navikli trpjeti i šutjeti da zaboravimo gdje su naše granice? Kada ćemo naučiti reći – dosta je? Što vi mislite?