Zašto sam morala prekinuti kontakt s vlastitom majkom: Priča o izdaji, oprostu i traženju vlastite vrijednosti
“Ivana, nisi ti nikad znala biti žena!” – riječi su koje su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala na pragu majčine kuće, držeći u ruci torbu s nekoliko stvari i papirom za razvod koji je još mirisao na tintu. Kiša je padala po blatnjavom dvorištu u našem selu kraj Osijeka, a ja sam osjećala kako mi se cijeli svijet ruši pod nogama.
Majka, Marija, stajala je nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima, lica tvrdog kao kamen. “Znaš li ti koliko si sramote donijela ovoj obitelji? Svi u selu pričaju. Tvoj otac se okreće u grobu!”
Nisam imala snage odgovoriti. Samo sam gledala kroz nju, pokušavajući pronaći onu toplinu koju sam nekad osjećala kao dijete kad bi mi pjevala uspavanke. Ali te žene više nije bilo. Ostala je samo hladna sjena koja je stajala uz mog bivšeg muža, Dinu, kao da joj je on rođeni sin.
Dino i ja smo se razveli nakon sedam godina braka. Bilo je tu svega – od njegovih laži, noćnih izlazaka, do trenutaka kad bi me pogledao kao da sam mu najveći teret na svijetu. Ali najgore je bilo to što nitko nije vjerovao meni. Svi su vjerovali njemu – šarmantnom, nasmijanom Dini koji je znao kako pridobiti ljude.
“Mama, molim te… Samo me saslušaj. Nije sve kako misliš,” pokušala sam još jednom.
“Ne želim te više slušati! Dino je rekao da si ga varala, da si ga tjerala iz kuće! Srami se!”
Osjetila sam kako mi suze peku obraze. “Mama, znaš da to nije istina… Nikad ga nisam prevarila. On je bio taj koji…”
“Dosta!” viknula je. “Ne želim više ni čuti tvoje laži. Idi!”
Okrenula sam se i otišla, osjećajući se kao da mi je netko iščupao srce iz grudi. Hodala sam po kiši prema autobusnoj stanici, ne znajući kamo ću ni što ću dalje. U džepu sam stiskala mobitel, nadajući se da će me netko nazvati i reći da je sve ovo samo ružan san.
Ali nitko nije zvao.
Tjedni su prolazili. Preselila sam se u mali stan u Zagrebu, pronašla posao u knjižari i pokušavala sastaviti svoj život iznova. Svaki dan bio je borba – sjećanja na zajedničke trenutke s Dinom, ali još više na majčine riječi koje su me proganjale u snovima.
Jedne večeri, dok sam slagala knjige na police, zazvonio mi je mobitel. Na ekranu je pisalo: “Mama”. Srce mi je preskočilo. Javljam se drhtavim glasom:
“Halo?”
S druge strane tišina. Zatim uzdah.
“Ivana… Dino je kod mene. Kaže da si mu prijetila porukama. Policija ga traži zbog nekih dugova. Što si to napravila?”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice od bijesa i nemoći.
“Mama, ja nemam ništa s njegovim dugovima! On laže! Zar stvarno misliš da bih ja…”
Prekinula me hladnim glasom: “Ne znam više što da mislim o tebi. Sramota si za ovu obitelj.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Zašto me vlastita majka ne vidi? Zašto joj je važnije što će selo reći nego što ja osjećam?
Moj brat Ante pokušao je razgovarati s njom.
“Mama, Ivana nije kriva za Dinine probleme. Znaš kakav je on bio… Sjećaš se kad je nestao tri dana prošle zime? Ivana ga je tražila po cijelom gradu!”
Ali ona nije popuštala.
“Ante, ti si uvijek bio na njezinoj strani! Ne znaš ti ništa o braku!”
Počela sam izbjegavati obiteljska okupljanja. Božić sam provela sama uz šalicu čaja i stari album sa slikama iz djetinjstva. Gledala sam fotografiju na kojoj me mama drži za ruku dok stojimo pred crkvom u Vinkovcima – obje nasmijane, bezbrižne.
Pitala sam se gdje je nestala ta ljubav.
Jednog dana stiglo mi je pismo od tete Ljiljane iz Sarajeva:
“Draga Ivana,
Znaj da nisi sama. I ja sam prošla slično s tvojom bakom kad sam odlučila otići iz Bosne za boljim životom. Majke ponekad ne znaju drugačije voljeti osim kroz bol i očekivanja. Ali ti imaš pravo na svoj mir. Oprosti joj ako možeš, ali ne zaboravi voljeti sebe.”
Plakala sam nad tim pismom satima.
Počela sam odlaziti kod psihologinje Mirele koja mi je pomogla shvatiti da nisam kriva za tuđe izbore ni za majčinu sljepoću.
“Ivana, tvoja vrijednost ne ovisi o tome koliko te drugi vole ili razumiju – pa čak ni tvoja majka,” rekla mi je jednom.
Polako sam učila postavljati granice. Kad bi me mama zvala ili slala poruke pune optužbi, nisam odgovarala. Kad bi me netko iz sela pitao zašto ne dolazim kući, samo bih se nasmiješila i rekla: “Nekad trebaš otići da bi sačuvao sebe.”
Najteže mi je bilo kad sam saznala da joj zdravlje slabi – šećer, tlak, usamljenost. Srce mi se kidalo od tuge i grižnje savjesti. Ali znala sam da ne mogu više biti žrtva tuđe boli.
Danas živim mirnije nego ikad prije. Imam nekoliko pravih prijatelja, posao koji volim i osjećaj da vrijedim – bez obzira na to što moja majka misli o meni.
Ponekad se pitam hoće li ikad shvatiti koliko me povrijedila ili hoće li ikad poželjeti razgovarati bez osude i ljutnje.
Ali znam jedno: zaslužujem ljubav koja ne boli.
Možda nisam jedina koja je morala birati između vlastite sreće i tuđe slike o sebi. Jeste li vi ikada morali prekinuti kontakt s nekim koga volite – i kako ste preživjeli tu bol?