Zašto sam izabrao samoću: Priča jednog Dalmatinca
“Znaš li ti, Zvonimire, da ćeš tako završiti kao stari čudak?” Edin me gleda preko šalice kave, oči mu se smiju, ali glas mu je ozbiljan. Sjedimo na mojoj terasi u Splitu, sunce već zalazi iza Marjana, a more šušti negdje dolje podno zgrade. U zraku je miris borova i soli, ali meni je u prsima težina.
“Možda i hoću, Edine. Ali barem ću biti svoj čudak,” odgovaram tiho, gledajući kako mu ruka nervozno prebire po stolu. Znam što slijedi – ista priča već mjesecima. Od razvoda prošle godine, svi oko mene imaju mišljenje o tome kako bih trebao živjeti. Sestra Marija mi šalje brojeve od ‘pristojnih žena’, majka me moli da ne ostanem sam, a prijatelji kao Edin pokušavaju me nasmijati i nagovoriti na izlazak.
Ali nitko ne zna što znači vratiti se u prazan stan nakon dvadeset pet godina braka. Nitko ne zna kako je kad ti tišina postane jedini prijatelj, a svaki komad namještaja podsjeća na ono što si izgubio. Moja bivša žena, Ivana, otišla je s drugim – mlađim, naravno. Djeca su odrasla i žive u Zagrebu. Ostao sam ja i ova tišina.
“Znaš li što je najgore?” pitam Edina, a glas mi zadrhti. “Nije to što sam sam. Nego što svi misle da je to pogrešno. Kao da je samoća bolest od koje treba ozdraviti.”
Edin uzdahne. “Nije lako, brate. Ali nisi ni ti rođen da budeš sam. Sjeti se kako si volio društvo, izlete, smijeh…”
“Možda sam se promijenio,” prekidam ga. “Možda mi je dosta kompromisa, lažnih osmijeha i večera gdje svi glume sreću. Znaš li koliko puta sam sjedio za stolom s Ivanom i osjećao se usamljenije nego sad?”
On šuti. Znam da me razumije više nego što pokazuje – i on je prošao kroz razvod prije deset godina, ali brzo je pronašao novu partnericu. Kaže da mu je to spasilo život. Ja nisam siguran da želim biti spašen.
Navečer sjedim sam u stanu. Gledam stare fotografije – ja, Ivana i djeca na plaži u Makarskoj; Božić kod njenih roditelja; rođendani puni smijeha. Sve izgleda tako daleko, kao tuđi život. U meni raste tuga, ali i neki čudan mir. Prvi put nakon dugo vremena osjećam da mogu disati bez straha da ću nekoga razočarati.
Telefon zvoni – majka. “Zvonimire, sine, bila sam kod tete Ane. Kaže da ima jednu finu ženu iz susjedstva…”
“Mama, molim te,” prekinem je nježno. “Ne želim sad nikoga upoznavati. Dobro mi je ovako.”
Ona šuti nekoliko sekundi pa uzdahne: “Samo nemoj ostati sam kao tvoj stric Ante. Znaš kako je on završio…”
Znam – stric Ante je umro sam u malom stanu u Šibeniku, bez djece i žene. Svi su ga žalili, ali ja sam ga uvijek cijenio zbog njegove slobode.
Sljedećih dana izbjegavam pozive i poruke. Odlazim na Rivu rano ujutro kad nema gužve, sjedim na klupi i gledam brodove kako odlaze prema otocima. U meni raste osjećaj da možda nisam pogriješio što sam izabrao samoću.
Jednog dana sretnem Mariju na tržnici. Gleda me zabrinuto: “Brate, nisi ni sjena onog čovjeka kakav si bio prije. Treba ti netko uz tebe!”
“Možda mi treba samo malo mira,” kažem joj tiho.
Ona odmahne glavom: “Mira ćeš imati kad umreš! Život je za ljude, za ljubav!”
Ali što ako ljubav više nije ono što tražim? Što ako mi treba samo prostor za disanje?
Navečer pišem Edinu poruku: “Znaš li ti što znači biti slobodan? Ne mislim na slobodu od obaveza ili ljudi – nego slobodu od očekivanja drugih?”
On odgovara: “Znači li to da si sretan?”
Ne znam što da mu napišem. Jesam li sretan? Nisam siguran. Ali znam da prvi put nakon dugo vremena osjećam mir.
Ponekad me uhvati strah – što ako jednog dana požalim? Što ako mi zatreba netko kad budem star i bolestan? Ali onda se sjetim svih onih godina kad sam bio okružen ljudima, a osjećao se izgubljeno.
Jedne večeri sjedim na balkonu i slušam galebove kako viču nad morem. U ruci držim čašu vina i gledam svjetla grada kako trepere u daljini.
Možda nisam izabrao najlakši put. Možda će me ljudi osuđivati ili sažalijevati. Ali ovo je moj život – prvi put nakon dugo vremena osjećam da ga živim po svom.
Pitam se: Je li samoća stvarno poraz ili može biti izbor hrabrih? Može li čovjek biti potpun bez tuđe potvrde ili ljubavi? Što vi mislite – jesam li pogriješio ili napokon pronašao sebe?