Vikend koji mi je ukrala svekrva: Između tuđih očekivanja i vlastite sreće
“Jelena, sine, jesi li ti kod kuće?” Glas moje svekrve, Zorice, odjeknuo je kroz zvučnik mobitela točno u trenutku kad sam spustila šalicu kave na stol i pogledala kroz prozor, zamišljajući miran vikend s Ivanom. Bila je subota ujutro, sunce je napokon probilo oblake iznad Zagreba, a ja sam planirala dan bez stresa – možda šetnja Maksimirom, možda film navečer. Ali, kad sam čula njezin glas, srce mi je potonulo.
“Jesam, Zorice. Što trebate?” pokušala sam zvučati smireno, ali već sam osjećala kako mi se ramena grče.
“Ivan mi nije odgovorio na poruku. Treba mi pomoć oko podruma, poplavilo je opet. I znaš da ne mogu sama. Možete li doći?”
Nisam ni stigla odgovoriti, a već sam znala da nemam izbora. Ivan je sjedio za stolom, listao novine i samo me pogledao preko ruba naočala. “Tko zove?” pitao je, iako je znao odgovor.
“Tvoja mama. Treba pomoć oko podruma.”
Ivan je uzdahnuo i spustio novine. “Znaš da joj ne možemo reći ne.”
I tako su moji planovi nestali u trenu. U autu prema Sesvetama vladala je tišina. Gledala sam kroz prozor, pokušavajući ne razmišljati o tome kako se opet odričem sebe zbog tuđih potreba. Ivan je vozio šutke, a ja sam osjećala kako se između nas gomila neizrečeno nezadovoljstvo.
Kad smo stigli, Zorica nas je dočekala na vratima s onim poznatim izrazom lica – mješavinom zabrinutosti i suptilne zamjerke. “Eto, znala sam da mogu računati na vas. Jelena, možeš li mi pomoći oko ručka dok Ivan pogleda podrum?”
Nisam imala snage protestirati. Ušla sam u kuhinju i počela rezati luk, dok je Zorica stajala iza mene i pričala o susjedima, o tome kako joj nitko ne pomaže osim nas, kako su današnje žene sebične i samo gledaju sebe.
“Znaš, Jelena, kad sam ja bila mlada, svekrva mi je bila kao druga majka. Nikad joj nisam rekla ne. Danas su žene drugačije…”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči – ne od luka, nego od nemoći. Nisam znala što reći. U meni se miješalo sve: ljutnja na Ivana što nikad ne stane na moju stranu, tuga što nikad nemam vremena za sebe, krivnja jer osjećam da nisam dovoljno dobra.
Ručak je prošao u tišini. Ivan i Zorica su pričali o podrumu, o popravcima koje treba napraviti, a ja sam sjedila za stolom i osjećala se kao gost u vlastitom životu.
Kad smo napokon krenuli kući, Ivan je upalio radio i pitao me: “Jesi dobro?”
“Ne znam više ni što to znači,” odgovorila sam tiho.
“Znaš da mama nema nikog osim nas…”
“Znam,” prekinula sam ga. “Ali kad ćemo mi imati nešto svoje? Kad će netko pitati što ja želim?”
Ivan je šutio. Znao je da nema odgovora.
Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam u strop i razmišljala o svim vikendima koje sam provela ugađajući drugima – njegovoj mami, mojoj sestri, kolegama s posla. Kad sam zadnji put napravila nešto samo za sebe? Kad sam zadnji put bila istinski sretna?
Sljedeće jutro Ivan je otišao kod prijatelja na kavu, a ja sam ostala sama u stanu. Telefon je opet zazvonio – ovaj put moja mama.
“Jelena, možeš li doći danas? Tata opet ima problema s tlakom…”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam imala snage reći ne ni njoj.
Satima sam sjedila na kauču i gledala kroz prozor. U glavi mi se vrtjela rečenica koju mi je Zorica jučer izgovorila: “Danas su žene sebične.” Jesam li ja sebična ako poželim jedan dan samo za sebe? Jesam li loša kćerka ili snaha ako kažem – danas ne mogu?
Popodne se Ivan vratio kući i našao me kako sjedim u mraku.
“Jelena, što ti je?”
“Ništa,” slagala sam.
Sjeo je kraj mene i uhvatio me za ruku.
“Znam da ti nije lako. Ali znaš kakve su naše obitelji… Uvijek netko nešto treba.”
Pogledala sam ga kroz suze.
“A što ako ja nešto trebam? Što ako ja više ne mogu ovako?”
Ivan me zagrlio, ali nisam osjetila olakšanje. Znala sam da će sutra opet biti isto – novi pozivi, nove obveze, novi osjećaj krivnje jer nisam dovoljno dobra ni za koga.
Ponekad se pitam – gdje završava briga za druge, a gdje počinje briga za sebe? Je li moguće biti sretan dok drugi upravljaju tvojim životom?
Što vi mislite – jesmo li sebični ako ponekad kažemo NE? Ima li nade za našu sreću dok stalno ugađamo drugima?