Tri mjeseca tišine: Zašto sam blokirala majku i što sada?
“Ne možeš vječno bježati od nje, Lana! To ti je majka!” vikao je Ivan dok sam sjedila na rubu kreveta, zureći u prazno. Njegov glas mi je parao uši, ali još više srce. Već tri mjeseca nisam progovorila ni riječ s majkom. Blokirala sam je na WhatsAppu, Facebooku, Viberu, čak i na običnim pozivima. Svaki mjesec joj platim stanarinu i naručim namirnice preko Glova, ali to je sve. Nema više poruka, nema više poziva, nema više suza.
“Znaš li ti što znači biti majka?” nastavio je Ivan, spuštajući ton. “Zamisli da te naša Ema jednog dana ovako izbriše iz života. Kako bi se osjećala?”
Zastala sam. Pogledala sam ga, ali nisam imala snage odgovoriti. U meni je gorjela mješavina bijesa, tuge i nepravde. Sjetila sam se zadnjeg razgovora s majkom. Bio je to običan utorak, kiša je padala po prozorima mog stana u Zagrebu. Sjedila sam za stolom i pokušavala pomoći Emi oko zadaće kad je zazvonio mobitel.
“Lana, opet si zaboravila poslati novac!” vikala je s druge strane. “Ne mogu vjerovati da si tako sebična! Tvoj otac bi se okrenuo u grobu da vidi kakva si postala!”
Te riječi su me presjekle. Cijeli život sam pokušavala biti dobra kćer. Nakon što je tata umro od raka kad sam imala 19, sve je palo na mene. Mama nikad nije radila, uvijek je očekivala da ja budem ta koja će sve riješiti – račune, popravke po kući, čak i njene svađe sa susjedima. Kad sam se udala za Ivana i preselila u Zagreb iz Osijeka, mislila sam da će se stvari promijeniti. Ali nisu.
Svakog mjeseca ista priča: “Lana, treba mi više novca! Lana, nisi došla za vikend! Lana, nisi dovoljno dobra!” Nikad nije bilo dovoljno. Kad sam rodila Emu, očekivala sam da će mama biti uz mene, ali ona je samo dolazila kad joj je nešto trebalo – ili kad bi joj dosadilo biti sama.
“Ne mogu više ovako,” šapnula sam Ivanu te večeri nakon zadnje svađe. “Ne želim da Ema odrasta gledajući kako me mama gazi svaki put kad joj nešto ne odgovara.”
Ivan me pogledao s mješavinom suosjećanja i frustracije. “Ali Lana… ona je sama. Nema nikoga osim tebe. Svi znamo kakva je bila tvoja mladost – ali možda joj trebaš oprostiti?”
Sjećanja su navirala kao bujica: mama kako viče jer sam dobila četvorku iz matematike; mama koja me tjera da čistim cijelu kuću dok ona sjedi i gleda turske serije; mama koja mi zabranjuje izlazak jer “djevojke iz poštenih kuća ne lutaju noću”; mama koja mi govori da nikad neću biti dovoljno dobra za nikoga.
Kad sam napunila 30, prvi put sam joj rekla “ne”. Prvi put sam odbila doći za Uskrs jer sam bila preumorna od posla i djeteta koje nije spavalo cijelu noć. Tada je počela prijetiti: “Ako ne dođeš, nemoj mi se više javljati!” Nisam došla – i naravno, javila sam se opet jer nisam mogla podnijeti tišinu.
Ali ovaj put… ovaj put nisam popustila. Tri mjeseca tišine. Tri mjeseca bez njezinih zahtjeva, bez njezinih uvreda, bez osjećaja krivnje svaki put kad udahnem.
Ali Ivan ne popušta.
“Lana, znaš li koliko bi Ema voljela imati baku? Svi u vrtiću pričaju o bakama i djedovima… Ona pita zašto njena baka ne dolazi na rođendane. Što da joj kažem?”
Osjetila sam knedlu u grlu. Ema me već nekoliko puta pitala zašto baka ne dolazi više kod nas. Rekla sam joj da baka puno odmara i da živi daleko. Nisam imala snage reći joj istinu – da baka ne zna voljeti bezuvjetno.
Jedne večeri, dok sam spremala Emu na spavanje, pitala me: “Mama, jesi li ti bila dobra curica svojoj mami?”
Nisam znala što reći.
Te noći nisam mogla zaspati. Otišla sam do kuhinje i sjela za stol s mobitelom u ruci. Otvorila sam WhatsApp – još uvijek blokirana. Otvorila sam Facebook – isto. Prst mi je lebdio iznad tipke “deblokiraj”, ali nisam mogla.
Sutradan me nazvala teta Marija iz Osijeka.
“Lana, znaš da ti mama nije dobro? Kaže da si je potpuno zaboravila… Plače svaki dan. Znaš kakva je ona – tvrdoglava, ali ipak te voli na svoj način.”
Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo.
“Teta Marija, ja više ne mogu… Ne mogu stalno biti kriva za sve. Ne mogu stalno spašavati nju dok sama tonem.”
“Znam dijete moje… Ali život je kratak. Jednog dana ćeš požaliti što nisi pokušala popraviti stvari dok si mogla.”
Nisam odgovorila ništa.
Ivan me navečer zagrlio dok smo gledali televiziju.
“Možda ne moraš odmah razgovarati s njom… Možda joj možeš samo poslati poruku? Da zna da misliš na nju?”
Pogledala sam ga kroz suze.
“A što ako se ništa ne promijeni? Što ako opet počne po starom? Što ako opet budem ona mala Lana koja nikad nije dovoljno dobra?”
Ivan me poljubio u čelo.
“Onda barem znaš da si pokušala.”
Te noći napisala sam poruku koju još uvijek nisam poslala: “Mama, nadam se da si dobro.”
Držim prst iznad tipke ‘pošalji’ i pitam se – jesam li ja loša kćer ili samo žena koja pokušava preživjeti?
Što vi mislite – gdje završava dužnost djeteta, a počinje pravo na vlastiti mir?