„To je samo ručak, u čemu je problem?” – Kako je jedno muževo pitanje promijenilo sve
„Zar stvarno moraš opet prigovarati? To je samo ručak, u čemu je problem?”
Stajala sam nasred kuhinje, ruke mi drhtale dok sam rezala luk. Miris prženja širio se stanom, a suze su mi klizile niz lice – ne od luka, nego od riječi koje su me pogodile ravno u srce. Goran je sjedio za stolom, gledao televiziju i listao mobitel. Na stolu su bile njegove čarape, prazna šalica kave i računi koje sam ja trebala platiti. Na podu igračke naše kćeri Eme, a iz kupaonice se čulo kapanje slavine koju sam već tjednima molila da popravi.
„Gorane, znaš li ti koliko sam danas radila? Jesi li ikad pomislio tko sve ovo drži na okupu?”
Nije ni podigao pogled. „Ma daj, Ana, ne dramatiziraj. Svi rade. To je samo ručak.”
Te večeri nisam više progovorila ni riječ. U meni se nešto slomilo. Osjetila sam kako mi se skuplja knedla u grlu, ali nisam plakala pred njim. Nisam htjela da vidi koliko me boli njegova ravnodušnost. U krevet sam legla tiho, okrenula mu leđa i dugo gledala u tamu.
Sljedećeg jutra probudila sam se ranije nego inače. Gledala sam Goranovo lice dok je spavao – mirno, bezbrižno, kao da nema pojma o teretu koji nosim svaki dan. Odluka mi je sazrijevala u glavi: vrijeme je da mu pokažem kako izgleda moj dan.
Tog dana nisam napravila ništa od onoga što inače radim. Nije bilo doručka na stolu, nije bilo opranih košulja ni složenih čarapa. Ema je išla u vrtić s raščupanom kosom i mrljom od pekmeza na majici. Goran je tražio ključeve auta po stanu, nervozno psovao jer ih nije mogao pronaći.
„Ana, gdje su mi ključevi? Zašto Ema nije spremna? Što ćemo jesti?”
Slegnula sam ramenima. „Ne znam, Gorane. To je samo doručak, u čemu je problem?”
Gledao me zbunjeno, kao da ne prepoznaje ženu pred sobom. Otišao je na posao mrzovoljan, a ja sam sjela za stol i prvi put nakon dugo vremena pila kavu u tišini.
Tijekom dana kuća se pretvorila u kaos. Prljavo suđe se gomilalo, veš-mašina nije radila, Ema je plakala jer nije mogla pronaći omiljenu igračku. Navečer, kad se Goran vratio s posla, dočekao ga je nered kakav nije vidio otkad smo zajedno.
„Što se ovdje dogodilo?” pitao je izbezumljeno.
„Ništa posebno”, odgovorila sam mirno. „To je samo večera, u čemu je problem?”
Te večeri nije bilo ručka ni večere. Sjeli smo za stol praznih tanjura. Ema je zaspala gladna i uplakana. Goran me gledao kao da sam poludjela.
„Ana, što ti je? Zašto ovo radiš?”
Pogledala sam ga ravno u oči. „Zato što si rekao da je to samo ručak. Da su to samo sitnice. A ja svaki dan živim od tih sitnica koje ti ne vidiš.”
Nastala je tišina koju je prekidao samo zvuk kapanja iz kupaonice. Goran je ustao i otišao bez riječi.
Sljedećih dana nastavila sam s eksperimentom. Nije bilo skuhanih obroka, opranog rublja ni pospremljenog stana. Goran je postajao sve nervozniji, a Ema sve tužnija. Susjeda Ivana me pitala jesam li dobro, jer me nije vidjela nasmijanu danima.
Jedne večeri Goran se vratio kući ranije s vrećicom iz pekare i pokušajem osmijeha na licu.
„Donio sam večeru”, rekao je nesigurno.
Sjela sam za stol i prvi put nakon dugo vremena osjetila olakšanje što netko drugi misli na nas.
„Gorane”, rekla sam tiho, „jesi li sada shvatio?”
Sjeo je do mene i uhvatio me za ruku.
„Ana… oprosti. Nisam znao koliko toga nosiš na leđima. Mislio sam da sve ide samo od sebe.”
Pogledala sam ga kroz suze koje više nisam mogla zadržati.
„Ništa ne ide samo od sebe. Sve ovo što imamo – dom, obitelj, toplinu – netko mora stvarati svaki dan.”
Te noći dugo smo razgovarali o svemu što smo godinama gurali pod tepih: o njegovoj majci koja ga je naučila da su kućanski poslovi ženski posao; o mojoj tihoj patnji i osjećaju nevidljivosti; o tome kako nas društvo još uvijek gura u stare obrasce gdje žena mora biti sve – i majka i supruga i domaćica i radnica.
Sljedećih tjedana počeli smo dijeliti obaveze. Goran je naučio kuhati jednostavna jela, voditi Emu u vrtić i popravljati sitnice po kući bez mog podsjećanja. Ja sam naučila tražiti pomoć i reći kad ne mogu više sama.
Naša svakodnevica nije postala bajka preko noći, ali postala je lakša jer smo napokon bili tim.
Danas kad sjedimo za stolom svi zajedno, često se sjetim one večeri kad me jedno „To je samo ručak” gotovo slomilo.
Pitam se: Koliko nas još šuti pod teretom nevidljivog rada? Koliko nas još čeka da netko primijeti koliko vrijedimo?