Tišina na stepenicama: Moj susret sa zaboravljenim godinama

“Gospođo, možete li se malo pomaknuti? Kasnim na posao!” – povikala je mlada djevojka, Lana, dok sam se polako penjala stepenicama naše zgrade. Noge su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam stigla ni odgovoriti, već je prošla pored mene, jedva me pogledavši. Vrata su zalupila za njom, a ja sam ostala stajati na pola puta do svog stana, osjećajući se manja nego ikad.

Zovem se Ljubica. Imam 73 godine i cijeli život sam provela u ovoj zgradi u Sarajevu. Ovdje sam odrasla, ovdje sam rodila svoju kćerku Mirelu, ovdje sam sahranila muža Ivana. Nekada su stepenice odzvanjale dječjim smijehom i mirisom svježe pečenih kiflica koje bih dijelila susjedima. Danas, čini mi se, odzvanja samo tišina i povremeni uzdasi staraca poput mene.

Sjećam se vremena kada smo svi znali jedni druge po imenu. Kada bi susjed Adnan iz trećeg kata donio drva za zimu, a gospođa Marija iz prizemlja uvijek imala spremnu šalicu kave za svakog tko bi svratio. Sada, kad prođem hodnikom, čujem samo škripu vrata i šapat iza zavjesa. Kao da sam postala duh u vlastitom domu.

Mirela me rijetko posjećuje. Kaže da ima puno posla, da su djeca zahtjevna i da joj muž Emir ne voli dolaziti u “stare zgrade koje smrde na vlagu”. Ponekad joj šaljem poruke na Viber, ali odgovori su sve kraći: “Mama, kasnije ću ti se javiti.” Ili: “Sve je ok, nemoj brinuti.” A ja brinem. Brinem jer osjećam kako nestajem iz njezinog života, kao što nestajem iz života svih oko sebe.

Jednog dana, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade, prišla mi je susjeda Azra. Sjela je pored mene i tiho rekla: “Ljubice, jesi li dobro? Nisi izlazila nekoliko dana.” Pogledala sam je i oči su mi se napunile suzama. “Azra, znaš li da me Lana danas skoro pregazila na stepenicama? Kao da nisam tu. Kao da sam prozirna.”

Azra je uzdahnula. “Znam, draga moja. I meni se to dešava. Moja unuka Ajla me više ni ne pita kako sam. Samo gleda u telefon kad dođe. Kao da smo mi stari samo smetnja.”

Te večeri nisam mogla zaspati. Gledala sam kroz prozor u svjetla grada i pitala se gdje smo to pogriješili. Jesmo li mi krivi što smo ostarjeli? Jesmo li zaslužile biti zaboravljene?

Sutradan sam odlučila otići do trgovine sama, iako mi je teško hodati. Na blagajni me pretekla žena s dvoje djece, ne obazirući se na moj štap ni na to što jedva stojim. Blagajnica Mirela – ne moja kćerka, nego druga Mirela – samo je slegnula ramenima: “Znate kako je danas, svi žure.”

Vratila sam se kući s vrećicom u ruci i osjećajem gorčine u grlu. U liftu sam srela mladog susjeda Damira. Pogledao me i rekao: “Dobar dan, teta Ljubice.” Zastala sam iznenađena. “Dobar dan, Damire.” Naslonio se na zid lifta i tiho dodao: “Znam da vam nije lako. Moja baka u Mostaru isto tako pati jer je svi zaboravljaju.”

Te riječi su mi grijale srce cijeli dan. Možda ipak nije sve izgubljeno.

Navečer sam nazvala Mirelu. Javio se unuk Tarik: “Bako! Šta ima?” Glas mu je bio veseo i iskren. “Ništa sine, samo sam htjela čuti vaš glas.” Mirela je uzela telefon: “Mama, stvarno nemam vremena sad…” Prekinula sam je: “Mirela, znaš li da sam danas skoro pala na stepenicama? Niko nije ni pogledao. Znaš li kako je to?” Nastala je tišina s druge strane.

“Mama… oprosti… Nisam znala da ti je tako teško. Možda bih mogla doći ovaj vikend?” Glas joj je bio tih, kao da se stidi.

“Samo želim da me vidiš, Mirela. Da znaš da još postojim.”

Vikend je došao i Mirela je došla s djecom. Donijeli su kolače i sjeli sa mnom na balkon. Tarik mi je pričao o školi, a mala Ena mi je crtala cvijet na ruci. Gledala sam ih i osjećala toplinu koju nisam osjetila mjesecima.

Ali kad su otišli, opet je nastupila tišina. I opet su stepenice bile prazne.

Ponekad mislim da smo mi stariji ljudi ogledalo društva – ako nas ne vidiš, ne vidiš ni sebe za deset ili dvadeset godina. Svi ćemo jednom biti spori na stepenicama, svi ćemo jednom čekati pozdrav ili osmijeh.

Možda nisam više brza kao Lana ili jaka kao nekad, ali još uvijek osjećam, još uvijek volim i još uvijek želim biti viđena.

Pitam vas – koliko često pogledate svoje roditelje ili bake i djedove? Koliko često ih stvarno čujete? Ili ste i vi već naučili gledati kroz nas kao kroz prozirno staklo?