“Ti ništa ne radiš cijeli dan!” – Moja borba za poštovanje na porodiljnom dopustu

“Ti ništa ne radiš cijeli dan!” – riječi koje su mi zarezale srce kao nož, izgovorene u prolazu, dok sam pokušavala smiriti malog Ivana koji je plakao već sat vremena bez prestanka. Suprug Dario je stajao na vratima dnevne sobe, s mobitelom u ruci, pogledom koji je govorio više od samih riječi. “Stvarno, Ana, pogledaj oko sebe. Nered je, ručak nije gotov, a ti si cijeli dan doma. Šta ti radiš?”

U tom trenutku, osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njim. Nisam htjela pokazati slabost. Samo sam duboko udahnula i nastavila ljuljati Ivana, pokušavajući ignorirati bol koja mi je stezala grlo. Dario je odmahnuo rukom i otišao u spavaću sobu, zalupivši vratima.

Nisam mogla vjerovati da me osoba koju najviše volim vidi kao nekoga tko ništa ne doprinosi. Da li je moguće da sve što radim – presvlačenje pelena, hranjenje, uspavljivanje, pranje veša, kuhanje, čišćenje – za njega ne vrijedi ništa? Da li je moguće da je moja svakodnevica postala nevidljiva?

Sjećam se dana kada smo tek saznali da sam trudna. Dario je bio presretan, stalno mi je govorio kako će biti najbolji tata na svijetu. Oboje smo maštali o obitelji, o zajedničkim trenucima sreće. Ali stvarnost je bila drugačija. On je nastavio raditi, izlaziti s prijateljima, dolaziti kući kasno navečer. Ja sam ostala sama s djetetom i svim obavezama koje su dolazile s majčinstvom.

Moja mama, Jasna, često bi me zvala i pitala kako sam. “Ana, moraš se malo odmoriti. Nemoj sve sama. Pusti Darija da ti pomogne.” Ali kad bih mu nešto rekla, samo bi slegnuo ramenima: “Pa ti si na porodiljnom, ja radim cijeli dan. Zar nije to tvoj posao sada?”

Jednog dana, dok sam pokušavala skuhati ručak s Ivanom u naručju jer nije htio biti ni sekundu sam, zazvonio je telefon. Bila je to moja prijateljica Lejla iz Sarajeva. “Ana, kako izdržavaš? Ja sam poludjela kad sam bila na porodiljnom s Ajlom. Muž mi je isto govorio da ništa ne radim. Znaš šta sam uradila? Ostavila sam ga jedan dan s djetetom i otišla kod mame. Vratio se na koljenima!”

Naslonila sam glavu na kuhinjski ormarić i nasmijala se kroz suze. “Ne znam imam li snage za to… Osjećam se kao da nestajem. Kao da više nisam ona Ana od prije. Samo mama. Samo netko tko pere, kuha i presvlači pelene.”

Lejla je uzdahnula: “Znam… Ali moraš se izboriti za sebe. Ako ti ne pokažeš koliko vrijediš, neće ni on shvatiti.”

Te noći nisam mogla spavati. Ivan je plakao svaka dva sata, a Dario se okretao na drugu stranu i mrmljao nešto sebi u bradu. U jednom trenutku sam ga gurnula: “Možeš li ga ti malo uzeti? Ja više ne mogu…” On je samo promrmljao: “Imam sutra važan sastanak…” i nastavio spavati.

Sljedećeg jutra sam bila iscrpljena do krajnjih granica. Pogledala sam se u ogledalo – podočnjaci do pola obraza, kosa neoprana već treći dan, majica zamrljana mlijekom. Gdje je nestala ona vesela djevojka koja je voljela šetnje po Jarunu i večere s prijateljima? Gdje je nestala Ana?

Tog dana sam odlučila nešto promijeniti. Kad je Dario došao kući s posla i bacio jaknu na stolicu, rekla sam mu: “Sutra idem kod mame. Ti ostaješ s Ivanom cijeli dan.” Pogledao me kao da sam poludjela: “Šta? Pa ja nemam pojma šta treba raditi!”

“E pa sad ćeš naučiti”, odgovorila sam mirno i otišla u kupaonicu prije nego što mi suze opet poteku.

Sljedeći dan sam ustala rano, spremila Ivanu sve što mu treba – pelene, bočice, igračke – i otišla kod mame. Cijeli dan sam razmišljala što se događa kod kuće. Mama me tješila: “Neka vidi kako izgleda tvoj dan. Možda će te više cijeniti kad shvati koliko je teško.” Nisam bila sigurna.

Kad sam se navečer vratila kući, zatekla sam Darija kako sjedi na podu s Ivanom u naručju, očiju crvenih od umora. Stan je bio u kaosu – igračke posvuda, suđe neoprano, pelene na stolu.

“Ana… Oprosti”, rekao je tiho kad me ugledao na vratima. “Nisam imao pojma koliko je teško… Nisam uspio ni skuhati ručak… Ivan nije htio spavati… Ne znam kako ti to radiš svaki dan…”

Samo sam ga zagrlila i zaplakala od olakšanja. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da me vidi. Da me razumije.

Od tog dana Dario se promijenio. Počeo mi je pomagati – nije uvijek bilo savršeno, ali barem je pokušavao. Počeli smo razgovarati o svemu što nas muči. Ponekad bih još uvijek osjetila tugu kad bih čula komentare drugih: “Blago tebi, ti si doma s djetetom!” Ali više nisam šutjela.

Danas znam koliko vrijedim. Znam da moj trud nije nevidljiv – barem ne onima koji žele vidjeti.

Pitam vas: Koliko nas još mora proći kroz isto da bi nas društvo počelo cijeniti? Zar majčinstvo nije najteži posao na svijetu?