Svaki put kad zet dođe kući, moram otići ili se sakriti: Priča jedne bake iz Zagreba

“Opet si ovdje?” – zarežao je Ivan čim je zakoračio u predsoblje, a ja sam, drhteći, stisnula torbu uz prsa. Miris večere još je lebdio u zraku, a mala Lana je veselo trčkarala oko mene, ne sluteći napetost. “Samo sam došla pomoći Ani s Lanom, znaš da ima puno posla…” pokušala sam tiho, ali Ivan me presjekao pogledom. “Dogovorili smo se. Ne želim da si ovdje kad dođem s posla. To je moj dom.”

Tog trenutka, kao već bezbroj puta, osjetila sam kako mi srce tone. Nisam znala kamo sa sobom. Ana je stajala iza njega, pogleda prikovanog za pod, šutjela je. Nisam joj zamjerila – znam koliko joj je teško balansirati između muža i mene. Ali svaki put kad Ivan dođe ranije, ja moram otići ili se sakriti u sobu kao kakva uljeza.

Moje ime je Marija i imam 62 godine. Cijeli život sam provela u Zagrebu, radeći kao medicinska sestra na Rebru. Udovica sam već deset godina. Moja kćer Ana je moje jedino dijete, a Lana – moja unuka – svjetlo mog života. Kad se Ana udala za Ivana, bila sam sretna jer je on bio sve što sam željela za nju: vrijedan, pošten, stabilan. Ali nikad nisam mogla zamisliti da će me jednog dana gledati kao prijetnju.

Prvih nekoliko mjeseci nakon Laninog rođenja sve je bilo idilično. Pomagala sam Ani oko svega – hranjenja, kupanja, presvlačenja. Ivan je radio u banci, često do kasno, a ja sam bila tu da popunim prazninu. No, čim se vratio s prvog dužeg službenog puta, stvari su se promijenile.

“Ne želim da Lana bude vezana za tebe više nego za nas,” rekao mi je jednom prilikom dok smo sjedili za stolom. “Ti si baka, ali Ana i ja smo roditelji. Moramo sami učiti kako biti obitelj.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost. “Ivane, samo želim pomoći…” prošaptala sam. “Znam da želiš najbolje, ali ponekad… ponekad se osjećam kao da mi ne vjeruješ.” On je samo odmahnuo rukom i otišao iz sobe.

Od tada su pravila postala jasna: mogu dolaziti samo kad njega nema ili ako me unaprijed najave. Ako se dogodi da Ivan dođe ranije s posla, moram otići ili se povući u sobu dok on ne ode van s Lanom ili Anom. Nekad sjedim na rubu kreveta u gostinjskoj sobi i slušam kako Lana doziva: “Bako! Bako!” a meni srce puca jer ne smijem izaći.

Ana mi često šalje poruke: “Mama, oprosti… Znaš da te volimo.” Znam da me voli, ali osjećam se kao teret. Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam toliko bila uključena u njihov život. Možda sam trebala pustiti Anu da sama nauči biti majka.

Jednog dana, dok sam spremala igračke s Lanom, Ivan je opet došao ranije. Lana je potrčala prema njemu: “Tata! Tata! Baka mi je pričala priču o vili iz Maksimira!” Ivan me pogledao preko njenog ramena i tiho rekao: “Marija, možeš li sad otići?” Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama. Lana me povukla za ruku: “Bako, ostani još malo!” Nisam znala što reći.

Navečer sam nazvala svoju sestru Vesnu u Osijeku. “Ne mogu više ovako,” jecala sam u slušalicu. “Osjećam se kao uljez u vlastitoj obitelji.” Vesna me pokušala utješiti: “Možda Ivan ima svoje razloge… Možda ga podsjećaš na nešto iz djetinjstva? Ili se boji da će Lana više voljeti tebe nego njega?” Nisam znala što bih mislila.

Jedne subote Ana me zamolila da pričuvam Lanu dok oni idu na večeru. Pristala sam bez razmišljanja – svaki trenutak s unukom bio mi je dragocjen. Igrale smo se skrivača po stanu kad su se vratili ranije nego što su rekli. Ivan me zatekao kako plešem s Lanom po dnevnom boravku. Pogledao me hladno: “Rekli smo ti do devet.” Ana ga je pokušala smiriti: “Ivane, pusti mamu…” ali on nije popuštao.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam napravila za Anu kroz život – kako sam radila noćne smjene da joj mogu platiti fakultet, kako sam joj bila rame za plakanje kad ju je prvi dečko ostavio, kako sam čuvala Lanu kad su oboje bili bolesni od gripe. I sad? Sad moram moliti za svaki trenutak sa svojom unukom.

Pokušala sam razgovarati s Ivanom još jednom. Pozvala sam ga na kavu u obližnji kafić na Trešnjevci. “Ivane,” počela sam tiho, “znam da želiš najbolje za svoju obitelj. Ali i ja sam dio te obitelji. Ne želim ti uzeti mjesto oca ili muža… Samo želim biti baka svojoj unuci.” Gledao me nekoliko trenutaka šutke pa rekao: “Marija, cijenim što si pomagala Ani i Lani. Ali ovo je moj dom i moje dijete. Moramo imati granice.”

Nisam znala što bih više rekla. Osjećala sam se poraženo.

Danas više ne idem kod njih bez poziva. Kad Lana pita gdje sam, Ana joj kaže da baka ima puno posla ili da će doći drugi put. Ponekad sjedim sama u svom stanu i gledam stare fotografije – Ana kao mala djevojčica na Jarunu, moj pokojni muž Dragan kako nas grli sve troje… I pitam se: gdje smo pogriješili? Je li ljubav ponekad previše? Ili su granice nužne da bi obitelj opstala?

Možda nisam savršena majka ni baka, ali znam jedno – srce mi puca svaki put kad moram otići ili se sakriti pred vlastitom obitelji.

Što vi mislite? Gdje završava pomoć i počinje miješanje? Je li moguće biti previše prisutan u životima svoje djece?