Svaki dan kuham ispočetka, jer Dario odbija jesti ostatke: Kako dalje?
“Opet juha od jučer? Ivana, znaš da ne volim podgrijano!” Dario je bacio pogled na tanjur kao da sam mu servirala otrov, a ne domaću juhu koju sam sinoć kuhala do kasno u noć. U meni je nešto puklo. Nisam više mogla sakriti umor ni gorčinu. “Dario, ne mogu više. Svaki dan kuham ispočetka, a ti ni ne pogledaš što je ostalo od jučer. Znaš li koliko mi to vremena uzima?”
On je samo slegnuo ramenima, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. “Ivana, znaš da volim svježe. Nije to ništa osobno. Samo… tako sam navikao. Moja mama je uvijek kuhala svaki dan novo.”
Sjetila sam se njegove majke, gospođe Ankice, koja je cijeli život provela u kuhinji, uvijek s osmijehom, ali i s podočnjacima do poda. Sjećam se kako je šaptom govorila meni i sestri: “Sine, kad se udaš, pazi da ne postaneš robinja vlastite kuhinje.” Tad mi je to zvučalo kao šala.
Ali sada, nakon deset godina braka, osjećala sam se upravo tako – robinja. Svako jutro budim se sat vremena ranije od svih, pripremam domaće kiflice ili kajganu s povrćem, jer Dario ne voli “hladne doručke”. Odlazim na posao umorna, a kad se vratim, prvo što me dočeka nije osmijeh ili zagrljaj, nego pitanje: “Što ima za večeru?”
Moja kćerka Lana ima sedam godina i već sada zna reći: “Mama, može li danas nešto što je ostalo od jučer?” Ona voli moju musaku i nije joj problem jesti je dva dana zaredom. Ali Dario samo odmahne glavom: “Lana, svježe je najbolje.”
Ponekad mi dođe da vrisnem. Moja prijateljica Mirela iz Sarajeva često mi šalje poruke: “Ivana, pa nisi ti restoran! Neka si i on malo skuha!” Ali kad sam to predložila Dariju, samo se nasmijao: “Znaš da ja ne znam ni jaje ispeći.”
Jednog petka, kad sam došla kući s posla iscrpljena i s glavoboljom, zatekla sam ga kako sjedi pred televizorom i jede čips. Pogledao me i rekao: “Nisam htio ništa uzeti iz frižidera, sve je od jučer.” Tad sam prvi put osjetila bijes prema njemu. Zar stvarno misli da je normalno da ja svaki dan kuham kao u hotelu?
Te večeri nisam ništa skuhala. Sjela sam za stol s Lanom i pojela ostatke jučerašnje sarme. Dario je samo šutke gledao u svoj prazan tanjur. Očekivala sam svađu, ali on je samo ustao i otišao u sobu.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Lana me pitala: “Mama, zašto tata ne jede s nama?” Nisam znala što da joj kažem. Osjećala sam se kao da sam podbacila – kao supruga, kao majka.
Jedne nedjelje došla je njegova majka Ankica na ručak. Donijela je pitu krompirušu i rekla: “Ivana, nemoj danas ništa kuhati, ja sam donijela.” Dario je pogledao u pitu i upitao: “Je li svježa?” Ankica ga je pogledala ravno u oči: “Dario, prestani biti razmažen. Ivana radi cijeli dan, a ti očekuješ da ti svaki dan kuha novo? Sram te bilo! Ja sam to radila jer nisam imala izbora, ali ti imaš ženu koja radi i van kuće!”
Dario je prvi put zašutio. Vidjela sam mu nelagodu na licu. Lana se nasmijala i rekla: “Tata, krompiruša je super!”
Te večeri sjeli smo zajedno za stol. Dario je tiho rekao: “Možda sam stvarno pretjerao… Nisam razmišljao kako je tebi.” Osjetila sam olakšanje, ali i tugu zbog svih tih godina šutnje.
“Dario,” rekla sam mu, “ne mogu više ovako. Ili ćemo zajedno dijeliti obaveze ili ću ja izgorjeti. Ne želim da me Lana pamti po tome što sam uvijek umorna i nervozna.”
Dugo smo razgovarali te noći. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da me čuje.
Sljedećih tjedana počeli smo uvoditi promjene – barem jednom tjedno jeli smo ostatke od prethodnog dana ili naručili nešto izvana. Dario se trudio pomoći oko kuhinje – nespretno, ali iskreno.
Nije sve bilo savršeno preko noći. Bilo je dana kad bi opet prigovorio zbog podgrijanog ručka ili kad bi Lana pitala zašto tata ne jede s nama. Ali barem smo počeli razgovarati o tome.
Ponekad se pitam – koliko nas žena živi ovako? Koliko nas šuti i trpi zbog tuđih navika i očekivanja? Je li vrijedno žrtvovati sebe zbog tuđeg komfora?
Možda nisam pronašla sve odgovore, ali znam jedno: više neću biti robinja vlastite kuhinje.
A vi? Jeste li ikada osjećali da vas svakodnevne obaveze guše? Kako ste vi pronašli ravnotežu između svojih potreba i potreba obitelji?