Šutnja između nas: Priča o ocu koji ne poznaje vlastitu kćer
“Lejla, gdje si ostavila torbu?” viknula sam iz kuhinje, dok sam žlicom miješala supu koja je lagano ključala. Nije bilo odgovora, samo tišina iz dnevnog boravka gdje je Ivan sjedio zavaljen u fotelju, zureći u televizor. Pogledala sam ga preko ramena, nadajući se da će barem on reagirati, ali nije ni trepnuo.
“Lejla je kod prijateljice, rekla ti je prije sat vremena,” rekla sam tiho, više sebi nego njemu. Ivan je samo slegnuo ramenima i prebacio kanal. U tom trenutku osjetila sam kako mi srce tone. Kako je moguće da ne zna gdje mu je kćer? Kako može biti toliko ravnodušan?
Naša priča nije počela ovako. Kad smo se vjenčali, Ivan je bio pun planova i obećanja. Govorio je kako će biti najbolji otac na svijetu, kako će voditi Lejlu na nogometne utakmice i učiti je voziti bicikl. Ali život nas je progutao – posao, krediti, svakodnevne brige. I dok sam ja pokušavala balansirati između posla u školi i kućanskih obaveza, Ivan se sve više povlačio u svoj svijet.
Jedne večeri, dok sam spremala Lejlu za spavanje, sjela sam kraj nje na krevet. “Mama, zašto tata nikad ne dolazi na moje priredbe?” upitala me tiho, gledajući me velikim smeđim očima. Osjetila sam knedlu u grlu. “Tata puno radi, dušo,” slagala sam, jer nisam imala snage reći joj istinu – da ga jednostavno nije briga.
Sutradan sam odlučila razgovarati s Ivanom. Pričekala sam da Lejla zaspi pa sjela nasuprot njega za kuhinjski stol. “Ivane, moramo razgovarati.”
Podigao je pogled s mobitela. “Što sad?”
“Ne znaš ništa o Lejli. Ne znaš tko su joj prijatelji, što voli jesti, ni kako joj ide u školi. Jesi li svjestan toga?”
Zavladao je muk. Ivan je uzdahnuo i slegnuo ramenima. “Ti si uvijek s njom. Ja radim cijeli dan.”
“Ali ja radim isto! Ipak znam sve o njoj. Zar ti nije stalo?”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao u dnevni boravak. Ostala sam sjediti za stolom, osjećajući se poraženo.
Sljedećih dana pokušavala sam ga uključiti u Lejlin život. “Lejla ima sutra natjecanje iz matematike, hoćeš li doći?” pitala sam ga dok smo večerali.
“Ne mogu, imam sastanak,” odgovorio je bez razmišljanja.
Lejla je spustila pogled na tanjur. Vidjela sam kako joj se ramena tresu od suzdržanog plača. Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu, razmišljajući gdje smo pogriješili.
Jednog popodneva nazvala me Lejlina učiteljica, gospođa Džemila. “Gospođo Marija, Lejla je danas bila povučena i tužna. Rekla mi je da tata nikad ne dolazi po nju u školu.”
Osjetila sam sram i tugu istovremeno. “Razgovarat ću s njim,” obećala sam.
Te večeri pokušala sam još jednom.
“Ivane, Lejla te treba. Ne traži puno – samo da dođeš po nju jednom tjedno ili da zajedno pogledate film.”
“Ne znam što bih pričao s njom,” priznao je tiho.
“Počni s jednostavnim stvarima! Pitaj je kako joj je bilo u školi, što voli jesti…”
Ivan je šutio dugo, a onda promrmljao: “Možda nisam dobar otac.”
“Još uvijek možeš biti,” rekla sam mu kroz suze.
Sljedećih dana pokušavao je – nespretno i nesigurno. Jednom ju je pitao za zadaću, drugi put joj donio čokoladu iz trgovine. Ali sve je to bilo površno; nije znao ni koji joj je omiljeni predmet ni tko joj je najbolja prijateljica.
Jedne večeri čula sam ih kako razgovaraju:
“Imaš li dečka?” pitao ju je nespretno.
Lejla se nasmijala: “Tata! Imam devet godina!”
Ivan se zbunio i povukao.
Nisam znala što više učiniti. Počela sam preispitivati sebe – jesam li previše štitila Lejlu? Jesam li Ivanu uzela priliku da bude otac jer sam sve radila sama?
Moja mama, Senada, rekla mi je: “Muškarci su često izgubljeni kad su djeca mala. Možda će se promijeniti kad odraste.”
Ali što ako ne bude kasnije? Što ako Lejla odraste bez oca koji ju poznaje?
Jednog dana Lejla mi je prišla dok sam vješala veš na balkonu.
“Mama, misliš li da me tata voli?”
Zastala sam s rukama u zraku. “Naravno da te voli.”
“A zašto onda ne zna ništa o meni?”
Nisam imala odgovor.
Te noći sjela sam za stol i napisala Ivanu pismo:
“Ivane,
Naša kćer te treba više nego ikada. Znam da ti nije lako i da nisi navikao pokazivati osjećaje, ali ona raste i svaki dan gubi priliku da te upozna kao oca. Molim te, probaj još jednom – zbog nje.”
Ostavila sam pismo na njegovom jastuku.
Sutradan ga nije bilo kad sam se probudila. Otišao je na posao prije nas. Ali kad smo navečer došli kući iz škole, Lejlu je na stolu čekao mali poklon – knjiga o astronomiji koju obožava.
“Od tate,” pisalo je na cedulji.
Lejla se nasmijala prvi put nakon dugo vremena.
Možda postoji nada za nas.
Ali pitam vas – koliko dugo dijete može čekati da ga roditelj upozna? I koliko puta treba pokušati prije nego što odustane?