Susjedstvo na rubu: Kad tuđa djeca postanu tvoja briga
“Opet si ti napravila sarmu, tetka Hana?” Lejla me gleda velikim očima, dok joj komadić kupusa visi s viljuške. Zastajem s pranjem suđa, gledam kroz prozor na dvorište gdje Amira, njena majka, sjedi s drugim ženama iz zgrade i pije kafu. U meni se miješaju tuga i bijes.
“Lejla, dušo, gdje ti je mama?” pitam, pokušavajući zvučati nježno.
“Rekla je da će doći kad popije kafu. Rekla je da ne smijem biti gladna dok ona priča s tetama.”
U tom trenutku osjećam kako mi srce tone. Nisam ja protiv djece, Bože sačuvaj. Imam i ja sina, Dinu, ali on je već odavno u Njemačkoj. Otkako je otišao, praznina u stanu postala je još veća. Možda sam zato i pristala prvi put kad je Amira zamolila: “Hana, može li Lejla kod tebe na ručak? Ja sam danas stvarno u frci.” Tad mi je bilo drago što mogu pomoći.
Ali sada, godinu dana kasnije, Lejla je kod mene skoro svaki dan. Nekad i doručkuje i ruča ovdje. Amira se više ni ne javlja unaprijed – samo pošalje dijete ili ga ostavi pred vratima uz brzinsko: “Hana, znaš ti!”
Počela sam brojati koliko puta sam joj rekla da mi nije problem – a sada mi je postalo problem. Računi za hranu su porasli, a penzija mi nije veća. Osim toga, osjećam se iskorišteno. Svaki put kad pokušam reći nešto Amirinoj majci, Fatimi, ona samo odmahne rukom: “Ma pusti dijete, znaš kakva su vremena! Svi smo nekad pomagali jedni drugima.”
Ali ovo nije pomoć – ovo je navika. I to navika koja me guši.
Jednog dana, dok Lejla sjedi za stolom i crta cvjetiće na salveti, skupljam hrabrost. Amira dolazi po nju tek predvečer.
“Hana, zlato, hvala ti što si opet pazila moju Lejlu! Znaš ti kako je meni teško sama s njom otkad je njen otac otišao…”
“Amira,” prekidam je tiho, ali odlučno. “Moramo razgovarati.”
Ona me gleda zbunjeno, kao da ne razumije.
“Znaš da volim Lejlu kao svoje dijete. Ali… meni je teško. Nisam više mlada. Hrana poskupi svaki dan, a ja imam malu penziju. I… osjećam se kao da ti više nisam susjeda nego dadilja.”
Amira šuti. Prvi put vidim da joj nije svejedno.
“Znaš li koliko puta si mi rekla da će biti samo jednom? A sad… svaki dan. Ja ne mogu više ovako.”
Ona spušta pogled.
“Znam… oprosti, Hana. Nisam ni primijetila koliko sam te opteretila. Samo… nekad mi je sve previše. Posao, dijete, računi… Nisam htjela da ispadne ovako.”
Osjećam kako mi suze naviru na oči – od olakšanja i tuge istovremeno.
“Svi smo mi umorni, Amira. Ali moramo znati gdje su granice. Ja ću uvijek pomoći kad mogu – ali ne mogu više svaki dan.”
Lejla nas gleda zbunjeno.
“Hoću li opet doći kod tebe sutra?” pita tiho.
Kleknem pored nje i zagrlim je.
“Naravno da možeš doći – ali ne svaki dan. I tvoja mama će naučiti kuhati tvoje omiljene palačinke!”
Amira se nasmije kroz suze.
Narednih dana osjećam olakšanje – ali i prazninu. Lejla dolazi rjeđe, Amira češće pita treba li mi šta iz prodavnice ili donese kolače koje je sama napravila (ili barem pokušala). Naša veza se promijenila – nije više jednostrana.
Ali često se pitam: Jesmo li mi Balkanci previše navikli pomagati jedni drugima do vlastite iscrpljenosti? Gdje su naše granice? I kako reći “ne” bez grižnje savjesti?
Možda nisam sama u ovome? Šta vi mislite – jesmo li dužni uvijek biti tu za druge, čak i kad nas to boli?