Susjedina očekivanja: Kad tuđa djeca postanu tvoja briga
“Opet je ostavila malog kod mene, bez riječi, bez pitanja. Samo je zalupila vrata i nestala niz stepenice.”
Stajala sam na pragu svog stana, gledajući malenog Adnana kako sjedi za mojim stolom i gura komadić kruha u usta. Imao je tek šest godina, a već je naučio šutjeti kad ga pitaju gdje mu je mama. U početku sam mislila da je to privremeno, da će Sabina, moja susjeda iz stana do mog, uskoro pronaći bolji posao ili riješiti svoje probleme. Ali mjeseci su prolazili, a ja sam sve češće postajala zamjenska majka.
“Hoćeš li još malo juhe?” pitala sam ga tiho, pokušavajući sakriti umor iz glasa.
Adnan je samo klimnuo glavom. Znao je da kod mene uvijek ima hrane, topline i tišine. Kod Sabine je često bilo galame, telefonskih poziva i mirisa cigareta.
Prvi put kad mi ga je ostavila, bilo mi ga je žao. Sjećam se te večeri kad je pokucala na vrata, uplakana, i zamolila me da ga pričuvam dok ode na razgovor za posao. “Samo sat vremena, Amra, molim te.” Sat vremena pretvorilo se u cijelu noć. Nisam imala srca vratiti ga u stan gdje su se čuli povici i lomljava.
Ali sada, godinu dana kasnije, osjećam kako mi ponestaje snage. Moja djeca su odrasla i otišla svojim putem. Mislila sam da ću napokon imati malo mira, možda otići na izlet s prijateljicama ili pročitati knjigu bez prekida. Umjesto toga, svaki dan gledam kroz špijunku očekujući kad će Sabina opet pokucati ili – još gore – samo ostaviti Adnana pred vratima.
Jednog popodneva, dok sam spremala ručak, začula sam poznati zvuk – lagano kucanje. Nisam ni stigla do vrata, a Adnan je već bio unutra.
“Gdje ti je mama?” upitala sam ga.
“Otišla je nešto završiti,” slegnuo je ramenima.
Nisam više imala snage ni pitati što to znači. Skuhala sam mu juhu i sjela nasuprot njega.
Navečer sam Sabinu srela na stubištu. Izgledala je umorno, ali nije ni zahvalila.
“Jesi li mu dala da jede?” pitala me usputno.
“Jesam,” odgovorila sam kratko.
“Super. Znaš da mogu računati na tebe.”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih htjela priznati. Nisam joj bila dužna ništa, ali osjećala sam krivnju svaki put kad bih pomislila reći ne.
Moja sestra Lejla mi je govorila: “Amra, moraš joj reći! Iskorištava te.”
Ali kako reći ženi koja nema nikog drugog? Kako reći djetetu koje te gleda kao spas?
Jedne večeri, dok sam spremala Adnana za spavanje jer Sabina opet nije dolazila po njega do kasno, odlučila sam pokušati razgovarati s njom. Kad se napokon pojavila, bila je nervozna i kratka.
“Sabina, možemo li popričati?”
“Nemam sad vremena, Amra. Umorna sam.”
“Ali ovo nije u redu. Ne mogu svaki dan brinuti o tvom djetetu.”
Pogledala me kao da sam joj upravo zabola nož u leđa.
“Ako ti smeta, reci odmah! Nema problema, snaći ću se!”
Zatvorila je vrata za sobom tako snažno da su se stakla zatresla. Osjećala sam se grozno – kao da sam izdala dijete koje nije krivo ni za što.
Sljedećih dana izbjegavala me. Adnan više nije dolazio. U zgradi su počeli kružiti tračevi – “Amra više neće pomoći Sabini”, “Jadno dijete”, “Ko zna šta se dešava kod njih”.
Jedne večeri čula sam galamu iz njihovog stana. Srce mi se stegnulo. Nisam znala trebam li intervenirati ili ostati po strani. Nisam spavala cijelu noć.
Sutradan sam srela Adnana na stepenicama. Bio je blijed i tih.
“Jesi li dobro?” pitala sam ga nježno.
Samo je klimnuo glavom i požurio dalje.
Osjećaj krivnje me proganjao danima. Jesam li pogriješila što sam postavila granice? Jesam li sebična jer želim svoj mir? Ili je Sabina ta koja mora naučiti odgovornost?
Navečer sam sjela uz prozor i gledala svjetla grada kako trepere kroz prozor stare zgrade. U glavi su mi odzvanjale riječi moje sestre: “Ne možeš spasiti cijeli svijet.”
Ali što ako baš to jedno dijete treba spasiti?
Ponekad se pitam: Gdje završava pomoć, a počinje iskorištavanje? I koliko puta možemo reći “ne” prije nego što izgubimo dio sebe?