Što znači ‘Uzmi je’? Majčina veza je svetinja – a mene nitko ništa ne pita

“Ne, Damire, ne možeš samo tako reći ‘Uzmi je’! To je NAŠA kćer!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam popustila. Stajala sam nasred dnevnog boravka, u pidžami, s podočnjacima od neprospavane noći, dok je Damirova majka, gospođa Ljiljana, već pružala ruke prema našoj maloj Emi. Damir je samo slegnuo ramenima, kao da sam ja tu neka smetnja, a ne majka djeteta koje smo zajedno stvorili.

“Ivana, Ljiljana će je samo malo prošetati. Trebaš se odmoriti. Ne dramatiziraj,” rekao je tiho, ali odlučno. Zagrizla sam usnu da ne zaplačem pred njima. Nije ovo prvi put da se osjećam kao gost u vlastitom domu otkad smo se preselili iz Zagreba u Damirov rodni Travnik. Ali ovaj put… ovaj put je boljelo više nego ikad.

Kad sam se udala za Damira, svi su govorili kako smo savršen par – on stabilan, ja ambiciozna, oboje s fakultetom i velikim planovima. Vjenčanje u crkvi, slavlje do zore, obećanja pred Bogom i svjedocima. “Za bolje ili gore”, rekli smo. Nisam znala da će to “gore” doći tako brzo.

Prvih nekoliko mjeseci bilo je idilično. Smijali smo se, planirali putovanja, sanjali o kući na moru. Onda sam zatrudnjela. Svi su bili presretni – pogotovo Ljiljana. Počela je dolaziti svaki vikend iz Zenice, donositi pite i savjete koje nisam tražila. “Ivana, ovako se drži dijete. Ivana, nemoj jesti to. Ivana, moraš slušati starije.” Damir bi samo šutio ili bi se smješkao.

Kad se Ema rodila, sve se promijenilo. Ljiljana se praktički uselila kod nas. “Ja ću pomoći oko bebe”, rekla je. Ali pomoć se pretvorila u kontrolu. Nisam smjela sama presvući Emu bez komentara. Nisam smjela odlučiti kad će spavati ili što će jesti. Damir? On bi nestao na posao ili na kavu s prijateljima. Kad bih mu rekla da mi treba podrška, odgovorio bi: “Pa mama zna najbolje.”

Jedne večeri, dok sam dojila Emu i tiho plakala jer me sve boljelo – tijelo od poroda, duša od samoće – Ljiljana je ušla bez kucanja. “Daj mi dijete, ti si umorna.” Nisam joj dala. Pogledala me kao da sam luda.

“Ivana, nisi ti prva koja je rodila! Svi smo mi prošli kroz to!”

“Ali Ema je MOJE dijete!” prošaptala sam.

Nisam imala snage boriti se svaki dan. Počela sam šutjeti. Prijateljice iz Zagreba su me zvale, ali nisam im htjela priznati koliko sam nesretna. “Sve je super”, lagala sam.

Jednog dana, kad sam skupljala rublje na balkonu, čula sam Ljiljanu kako govori susjedi: “Ivana nije navikla na naš način života. Ona bi sve po svome.” Susjeda je klimala glavom: “Ma mlade danas ništa ne znaju.”

Te večeri sam pokušala razgovarati s Damirom.

“Damire, ja više ovako ne mogu. Osjećam se kao dadilja u vlastitoj kući!”

“Ivana, pretjeruješ. Mama samo želi pomoći. Ti si preosjetljiva.”

“A gdje si ti? Kad si zadnji put pitao kako sam? Kad si zadnji put bio uz mene?”

Nije odgovorio. Samo je otišao iz sobe.

Nakon toga sam počela razmišljati o povratku u Zagreb. Moji roditelji su me zvali da dođem barem na vikend s Emom. Kad sam to spomenula Damirovoj majci, rekla mi je: “Ne možeš ti samo tako uzeti dijete i otići! Ema pripada ovdje!”

Tada sam shvatila – nisam ja ovdje supruga ni majka, nego gost koji mora poštovati tuđa pravila.

Jednog jutra spakirala sam torbu za Emu i sebe. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam čekala da Damir dođe s posla.

Kad je ušao u stan i vidio torbe, pitao je: “Što radiš?”

“Idem doma. U Zagreb. Trebam svoj mir i svoje ljude. Ako želiš biti dio našeg života, dođi za nama – ali pod mojim uvjetima.” Glas mi nije drhtao ovaj put.

Ljiljana je počela vikati: “Ne možeš uzeti dijete! To nije tvoje pravo!”

Pogledala sam Damira ravno u oči: “Jesi li ti muž ili sin? Jesi li otac ili samo promatrač?”

Nije rekao ništa.

Otišla sam te večeri s Emom u naručju. U vlaku za Zagreb plakala sam cijelim putem – od olakšanja i tuge istovremeno.

Danas živim sama s Emom u malom stanu na Trešnjevci. Damir nas povremeno posjeti; još uvijek ne zna što želi. Ljiljana šalje poruke – ponekad prijeteće, ponekad molećive.

Ali ja znam jedno: nitko nema pravo odlučivati o meni i mom djetetu osim mene same.

Ponekad se pitam – koliko nas još šuti zbog tradicije i tuđih očekivanja? Koliko nas još gubi sebe pokušavajući biti “dobre snahe”? Hoće li ikada doći dan kad ćemo biti dovoljno hrabre reći: “Dosta!”?