Snaha koja je promijenila sve: Kad se tradicija sudari s novim vremenima

“Ne, Marko, neću ja sama čistiti nakon ručka! Ako smo svi jeli, svi ćemo i pospremati!” Lejlin glas odjeknuo je kroz našu malu kuhinju u Sarajevu, a meni je vilica skoro pala na pod. Pogledala sam sina, očekujući da će joj nešto odbrusiti, ali on je samo slegnuo ramenima i počeo skupljati tanjure.

Nikad nisam vidjela nešto slično. U mojoj kući, još otkako sam bila djevojčica u Travniku, znalo se: žene kuhaju, poslužuju, peru suđe. Muškarci sjede, pričaju o politici ili gledaju utakmicu. Tako je bilo kod moje mame, tako kod svekrve, tako sam i ja učila svoju kćerku Anu. A sad – evo Lejle, nova snaha iz Zagreba, koja sve okreće naglavačke.

Prvi put kad su Marko i Lejla došli zajedno za Bajram, bila sam presretna. Konačno je našao nekoga tko ga voli i tko ga razumije. Ali već prvi dan sam shvatila da će biti drugačije. Lejla je došla s osmijehom, donijela kolač i odmah pitala gdje može oprati ruke. Kad sam joj ponudila kavu, rekla je: “Hajde da zajedno napravimo!” Pomislila sam – pa dobro, možda je samo pristojna.

Ali onda su počele sitnice. Marko je ustajao od stola da pomogne oko djece. Lejla bi ga zamolila da donese vodu ili iznese smeće. Jednom sam ga zatekla kako usisava dnevni boravak dok je ona slagala veš. “Sine, šta to radiš?” pitala sam ga tiho, da Lejla ne čuje. “Pomažem ženi, mama. Tako smo se dogovorili.” Osjetila sam kako mi srce preskače – ponos ili sramota? Nisam znala.

Sve je kulminiralo prošlog Božića kad smo svi bili na okupu – ja, muž Ivica, Ana sa suprugom i djecom, Marko i Lejla. Nakon ručka, Ana i ja smo automatski počele skupljati tanjure. Lejla je pogledala Marka i rekla: “Ajde ljubavi, ti pokupi čaše.” Ana me pogledala ispod oka, a Ivica je tiho promrmljao: “Šta će reći komšije ako ovo vide?”

Navečer sam sjela s mužem u dnevnu sobu. “Ivica, šta ćemo s ovim? Nije normalno da muškarac pere suđe pred ženom!” On je samo slegnuo ramenima: “Vesna, vremena se mijenjaju. Neka rade kako hoće.”

Ali meni nije bilo svejedno. Počela sam primjećivati kako Ana postaje nervozna kad god Lejla nešto predloži. Jednom ju je čak pitala: “A kod vas u Zagrebu svi muževi peru prozore?” Lejla se nasmijala: “Ne svi, ali moj tata i brat pomažu mami. Tako smo navikli.” Ana je prevrnula očima.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam s Lejlom na balkon. “Lejla, mogu li te nešto pitati?” upitala sam tiho. Pogledala me iskreno: “Naravno, Vesna.”

“Zar ti nije neugodno što Marko radi ženske poslove? Kod nas to nije običaj.”

Lejla se nasmiješila tužno: “Vesna, znam da je ovdje drugačije. Ali meni nije važno tko što radi – važno mi je da smo zajedno i da se poštujemo. Marko nije manje muškarac zato što mi pomaže. Zapravo ga još više volim zbog toga.”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam naučila od svoje mame – o tome kako su žene uvijek bile te koje nose sve na leđima, a muškarci sjede sa strane. Sjetila sam se koliko puta sam bila umorna do iznemoglosti nakon slave ili praznika, a nitko nije ni pitao treba li mi pomoć.

Sljedećih dana počela sam više promatrati Marka i Lejlu. Vidjela sam kako zajedno kuhaju večeru, kako Marko bez riječi uzima usisivač ili mijenja pelene maloj Emini. Vidjela sam i kako se smiju dok peru suđe zajedno, prskajući se vodom kao djeca.

Jednog dana došla mi je susjeda Jasmina na kafu. “Vesna, čula sam da ti snaha tjera sina da pere prozore! Šta će reći svijet?” Osjetila sam kako me obuzima bijes – ali ne prema Lejli ili Marku, nego prema sebi što me toliko briga što će reći drugi.

Te večeri sjela sam za stol s cijelom porodicom. Pogledala sam svoju djecu i unuke i rekla: “Znate šta? Od danas svi zajedno peremo suđe! Nema više ženskih i muških poslova u ovoj kući!” Svi su me gledali u čudu – Ana je pocrvenjela, Ivica se nasmijao, a Marko i Lejla su me zagrlili.

Nije bilo lako naviknuti se na promjene. Bilo je dana kad bih automatski ustala i počela raditi sve sama. Ali svaki put kad bih vidjela Marka kako pomaže Lejli ili unuke kako zajedno slažu igračke, srce bi mi bilo puno.

Danas znam – nije važno tko pere suđe ili usisava stan. Važno je da se volimo i poštujemo. Možda nisam savršena svekrva ni majka, ali učim svaki dan.

Ponekad se pitam: Zašto nam je toliko teško pustiti djecu da žive po svom? Je li važnije što će reći komšije ili sreća naše djece?