Sjena između nas: Priča o sestrinskoj ljubavi i nerazumijevanju
“Opet si zaboravila platiti račun za struju, Martina!” viknula sam dok sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći u ruci žuti papir s opomenom. Martina je sjedila na kauču, zurila u mobitel i samo slegnula ramenima. “Nisam imala vremena, Ivana. Znaš da radim dvije smjene.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima, mješavina bijesa i tuge. Godinama sam bila ta koja je spašavala situaciju – plaćala račune, čuvala njenu djecu kad bi ona kasnila s posla, donosila joj lijekove kad bi bila bolesna. Kad je prije četiri godine njen muž, Dario, napustio porodicu, obećala sam sebi da ću biti tu za nju. Ali sada, nakon toliko godina, osjećala sam se kao duh u vlastitom životu.
“Znaš li ti koliko mi je teško svaki put sve rješavati?” pitala sam tiho, pokušavajući ne zaplakati. Martina me pogledala s blagim podsmijehom. “Ti uvijek dramatiziraš. Nije to ništa strašno.”
U tom trenutku, kroz prozor su se čuli glasovi njene djece – Leona i Petra – koji su se vraćali iz škole. Skočila sam da im pripremim užinu, kao i svaki dan. Martina je samo nastavila tipkati po mobitelu.
Navečer, dok sam prala suđe, mama me nazvala iz Osijeka. “Ivana, jesi li opet kod Martine?” upitala je zabrinuto. “Znaš da ona mora naučiti sama. Ne možeš ti cijeli život biti njezina majka.”
“Ali mama, ona ne bi mogla bez mene… Djeca… Računi… Sve bi propalo,” odgovorila sam, ali glas mi je drhtao.
“A što je s tobom? Kad ćeš ti živjeti svoj život?”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop svoje male sobe u Martininom stanu i pitala se: Jesam li ja stvarno pomagala ili sam joj samo omogućila da nikad ne odraste?
Sutradan sam odlučila razgovarati s njom otvoreno. Sjela sam nasuprot nje dok je pila kafu.
“Martina, moramo razgovarati. Osjećam se kao da sve radim umjesto tebe i da to ni ne cijeniš.”
Podigla je obrve. “Pa ti si uvijek htjela pomagati. Ja te nisam molila za sve to.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. “Ali ja to radim jer te volim! Zato što si mi sestra!”
Martina je slegnula ramenima. “Možda ti trebaš mene više nego ja tebe. Jesi li o tome razmišljala?”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Cijeli svijet mi se okrenuo naopako. Možda je bila u pravu? Možda sam kroz pomaganje njoj pokušavala ispuniti prazninu u svom životu – jer nisam imala muža, ni djecu, ni svoj stan.
Tih dana počela sam primjećivati stvari koje prije nisam vidjela: kako me Martina izbjegava kad treba donijeti neku odluku; kako me djeca zovu kad god nešto treba popraviti ili riješiti; kako me nitko ne pita kako sam ja.
Jednog popodneva, dok sam sjedila u parku s prijateljicom Anom, ispričala sam joj sve.
“Ivana, moraš postaviti granice. Nisi ti odgovorna za tuđi život,” rekla mi je Ana odlučno.
Ali kako postaviti granice kad si cijeli život bio nečiji oslonac? Kako reći ‘ne’ kad znaš da će djeca možda biti gladna ili da će Martina opet zaboraviti platiti račune?
Sljedećih tjedan dana pokušavala sam se povući – nisam dolazila svaki dan, nisam odgovarala na svaki poziv. Martina je bila nervozna, djeca zbunjena.
Jedne večeri došla je do mene i rekla: “Ivana, gdje si ti ovih dana? Sve mi se raspada bez tebe!”
Pogledala sam je i po prvi put osjetila mir. “Martina, vrijeme je da naučiš sama. Ja ću uvijek biti tvoja sestra, ali ne mogu više živjeti tvoj život umjesto tebe.”
Plakala je tada – prvi put nakon dugo vremena. I ja s njom.
Danas živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Martina se polako snalazi – nije joj lako, ali uči. Djeca mi dolaze vikendom i sada me pitaju kako sam.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam toliko dugo žrtvovala sebe? Je li ljubav prema obitelji opravdanje za gubitak vlastitog identiteta? Što vi mislite – gdje je granica između pomoći i žrtvovanja?