Sedamdeseta bez sina: Pismo jedne majke

“Ne mogu vjerovati da je prošlo već šest mjeseci otkako mi se Ivan nije javio. Šest mjeseci tišine, šest mjeseci u kojima svako jutro gledam u telefon nadajući se da će zazvoniti. Ali ne zvoni. Samo tišina, ona gusta, teška tišina koja mi sjedi na prsima kao kamen.

Sjedim za kuhinjskim stolom, gledam kroz prozor na prazno dvorište. Nekad je ovdje bilo puno smijeha, dječje graje, mirisa svježe pečenih kiflica. Sada samo vjetar nosi lišće, a ja brojim dane do svog sedamdesetog rođendana. “Možda će me tada nazvati”, šapćem sama sebi, ali ni sama ne vjerujem u to.

“Ljubice, moraš biti jaka”, govorila mi je moja sestra Mara prošlog tjedna kad sam joj priznala da nisam čula Ivana mjesecima. “Znaš kakve su te mlade žene danas. Sve im smeta, sve bi one po svome.” Ali ja ne želim kriviti njegovu ženu, Anu. Znam da nije lako biti snaha, pogotovo kad muž ima majku koja voli sve držati pod kontrolom. Možda sam previše zabadala nos, možda sam previše savjeta dijelila kad su dobili malu Leu.

Sjećam se tog dana kad su mi prvi put došli s bebom. Ana je bila iscrpljena, a ja sam odmah počela: “Trebaš joj dati čaj od kamilice, to je najbolje za grčeve.” Vidjela sam kako joj lice postaje tvrdo, ali nisam znala stati. Htjela sam pomoći, ali možda sam samo odmagala.

“Mama, molim te, pusti Anu da sama odluči”, rekao mi je Ivan jednom prilikom dok smo sjedili za ručkom. Pogledao me onim svojim ozbiljnim očima koje je naslijedio od oca. “Znam da želiš najbolje, ali ponekad moraš pustiti.”

Tada sam se naljutila. “Što sad ja smetam? Ja sam tebe odgojila! Da nije mene, ne bi ni znao što znači obitelj!” Viknula sam to preglasno, a Ana je uzela Leu i otišla u drugu sobu.

Nakon toga su dolazili sve rjeđe. Prvo su izostali nedjeljni ručkovi, onda su prestali dolaziti za blagdane. Ivan bi me nazvao tu i tamo, ali razgovori su bili kratki i površni. Onda je prestao zvati.

Prijateljice mi kažu: “Pusti ih, doći će kad im zatrebaš.” Ali što ako ne dođu? Što ako sam ih zauvijek izgubila? Svaki dan razmišljam što sam mogla drugačije. Možda nisam trebala toliko prigovarati Ani zbog načina na koji kuha ili kako oblači Leu. Možda sam trebala šutjeti kad su rekli da idu na more s Aninim roditeljima umjesto sa mnom.

Jučer sam srela susjedu Nadu na pijaci. “Ljubice, jesi li vidjela Ivana? Moj Marko stalno dolazi s unucima, pa reko’, možda i tvoj navrati.” Samo sam se nasmiješila i slagala: “Ma dolaze oni često.” Osjetila sam kako mi suze naviru dok sam birala krumpir. Svi oko mene imaju obitelji koje ih posjećuju, a ja imam samo uspomene.

Ponekad sanjam Ivana kao malog dječaka. Trči kroz dvorište s loptom, viče: “Mama, gledaj me!” A ja ga grlim i smijem se. Probudi me tišina i hladnoća kreveta u kojem spavam sama već deset godina otkako je moj Stjepan umro.

Najviše me boli što ne znam kako popraviti stvari. Pisala sam Ivanu poruku za Božić: “Sretan Božić, sine. Voli te mama.” Nije odgovorio. Poslala sam Ani čestitku za rođendan male Lee – ništa.

Mara kaže da ne smijem moliti ni preklinjati. “Imaju oni svoj život, ne možeš ih siliti da te vole.” Ali ja ne tražim ništa osim prilike da budem dio njihovog života. Da zagrlim unuku prije nego što postanem preslaba za to.

Prošle subote sam skuvala sarmu i ispekla kolač od jabuka – Ivanov omiljeni. Stavila sam sve na stol i čekala. Nitko nije došao. Jela sam sama i plakala nad tanjirom.

Ponekad pomislim da bih trebala otići do njih, pokucati na vrata i reći: “Sine, oprosti mi ako sam pogriješila.” Ali bojim se odbijanja više nego samoće.

Zato pišem ovo pismo vama koji možda razumijete moju bol. Što vi radite kad vas vlastito dijete zaboravi? Kako pronaći snagu da nastavite dalje kad vam srce puca svaki dan?

Možda će netko pročitati ovo i prepoznati se u mojoj priči. Možda će netko dati savjet koji će mi pomoći da vratim sina u svoj život prije nego što bude prekasno.

Je li moguće popraviti mostove koje smo sami srušili? Ili je nekad bolje pustiti i naučiti živjeti s prazninom?”