Sanjala sam o sreći, a pronašla sam ruševinu i dijete koje ne prestaje plakati

“Zašto opet plačeš, Ivane?” glas mi drhti dok pokušavam nadglasati urlik svog četverogodišnjeg sina. Sat je 2:47 ujutro, a ja već treći put te noći sjedim na podu njegove sobe, umorna do kostiju. Suprug, Dario, okreće se na drugu stranu kreveta i povlači jastuk preko glave. “Možeš li ga ti smiriti barem jednom?” prošapćem kroz zube, ali odgovor je uvijek isti – tišina.

Nekad sam sanjala o velikoj obitelji, toplom domu s mirisom svježe pečenog kruha i dječjim smijehom koji odzvanja kroz hodnike. Umjesto toga, živimo u staroj kući u predgrađu Osijeka koju smo kupili na kredit jer “bolje je imati svoje nego plaćati najam”, kako je Dario govorio. Zidovi su vlažni, prozori propuštaju vjetar, a svaki put kad padne kiša, u dnevnoj sobi se pojavi nova mrlja od vlage.

Prvi mjeseci nakon useljenja bili su puni nade. Dario je obećavao da će sve popraviti – “Samo da skupimo još malo novca, Ana, vidjet ćeš!” – ali novac nikad nije bio dovoljno. S vremenom su se njegovi popravci sveli na zalijepljene pločice i privremeno začepljene rupe u krovu. Ja sam pokušavala održati red, kuhati, čistiti i brinuti o Ivanu koji je od rođenja bio nemiran.

“Mama, neću spavati!” vrišti Ivan dok ga pokušavam zagrliti. Osjećam kako mi srce lupa od nemoći. “Zašto si takav? Zašto ne možeš biti kao druga djeca?” izleti mi prije nego što stignem zaustaviti riječi. Odmah me preplavi krivnja. Znam da nije njegova krivnja što je drugačiji – liječnici kažu da je samo osjetljiviji, možda ima ADHD, ali još čekamo na dijagnozu.

Moja mama, Milena, često dolazi pomoći. “Ana, moraš biti strpljiva. Svi smo mi prošli kroz to,” govori dok pere suđe. Ali ona nije imala dijete koje svaku noć budi cijelu kuću i odbija jesti gotovo sve osim bijelog kruha i jogurta. “Dario ti mora više pomagati,” šapne mi kad on nije u blizini. Samo kimnem glavom, jer znam da razgovor s Dariom vodi u još jednu svađu.

Jedne večeri, dok sjedim na stepenicama ispred kuće i pušim cigaretu koju sam skrivala od svih, Dario izlazi van. “Opet si nervozna?” pita bez trunke suosjećanja. “Možda da manje kukaš, a više radiš nešto po tom pitanju?” Pogledam ga s nevjericom. “Što da radim? Da ga vežem za krevet? Da prodam dušu vragu za malo sna?” glas mi puca.

On samo slegne ramenima i vraća se unutra. Osjećam se sama kao nikad prije. Prijateljice iz srednje škole su se udaljile – neke su otišle u Njemačku, druge su previše zauzete vlastitim životima. Na Facebooku svi objavljuju slike nasmijane djece i savršenih domova. Nitko ne dijeli trenutke kad sjediš na podu kupaonice i plačeš jer ne znaš kako dalje.

Jednog dana Ivan razbije prozor loptom dok sam razgovarala telefonom s njegovom tetom Sanjom. Staklo se rasulo po cijeloj sobi, a on je stajao usred krhotina i plakao. “Jesi li normalan?!” viknem iz sveg glasa. Sanja na drugoj strani linije šuti nekoliko sekundi pa tiho kaže: “Ana, možda bi trebala potražiti pomoć… Za sebe.”

Te riječi me prate danima. Počinjem razmišljati o psihologu, ali osjećam sram – što će reći susjedi? U malom mjestu svi sve znaju. Ipak, jednog jutra skupim hrabrost i nazovem Dom zdravlja. “Imamo slobodan termin za tri tjedna,” kaže sestra ljubazno. Tri tjedna zvuče kao vječnost.

U međuvremenu pokušavam pronaći male trenutke sreće – kad Ivan zagrli psa Lunu ili kad uspijem popiti kavu dok on gleda crtiće. Ali svaki dan je borba. Dario sve češće ostaje duže na poslu ili odlazi kod prijatelja gledati utakmicu. Kad dođe kući, razgovaramo samo o računima ili kvarovima u kući.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko novca i Ivana koji odbija zaspati, Dario izgovara ono čega sam se najviše bojala: “Možda bi nam svima bilo lakše da se malo razdvojimo.” Osjećam kako mi se tlo pod nogama ruši. “Znači to je to? Odustaješ?” pitam kroz suze.

On šuti i odlazi iz sobe.

Te noći ležim budna do jutra, slušajući Ivanovo disanje i razmišljajući gdje sam pogriješila. Jesam li previše očekivala od života? Jesam li loša majka jer ponekad poželim pobjeći? Jesam li loša supruga jer više ne mogu sakriti koliko sam umorna?

Kad napokon dođe dan mog termina kod psihologinje Mirele, osjećam olakšanje čim zakoračim u njezinu ordinaciju. Pričam joj sve – o snovima iz djetinjstva, o raspadnutoj kući, o Ivanu koji me dovodi do ruba i o Dariu koji više nije moj oslonac.

Mirela me sluša bez osuđivanja i prvi put nakon dugo vremena osjećam da nisam sama. Kaže mi da nisam loša majka ni žena – samo sam iscrpljena i trebam pomoć.

Počinjem polako vraćati komadiće sebe – upisujem jogu u lokalnom domu kulture, dogovaram s mamom da ponekad pričuva Ivana kako bih mogla prošetati sama uz Dravu. Dario i ja odlazimo na bračno savjetovanje – nije lako, ali barem pokušavamo.

Kuća je još uvijek ruševna, Ivan još uvijek ima svoje ispade, ali ja više ne osjećam toliku krivnju ni sram.

Ponekad se pitam: Koliko nas živi između snova i stvarnosti, boreći se svaki dan da ne izgubimo sebe? Je li u redu priznati da nismo uvijek sretni – i hoće li nas društvo ikada prestati osuđivati zbog toga?