Sama, ali slobodna: Priča o ponovnom pronalasku sebe
“Zašto opet kasniš, Ivana?” – glas moje kćeri Tine parao je tišinu stana dok sam pokušavala pronaći ključeve u torbi. “Mama, rekla si da ćeš doći na ručak u 13 sati!” Pogledala sam je, umorna, ali s blagim osmijehom. “Znaš kako je na poslu, dušo. Nije lako kad si sam za sve.”
Tri godine prošle su otkako je Dario otišao. Otišao je tiho, bez velike drame, ali s onom hladnoćom koja ostane u zraku kad netko prestane voljeti. Djeca su već bila odrasla – Tina u Zagrebu, Filip u Sarajevu – i stan je postao prevelik za mene. Prvih mjeseci nisam znala što bih sa sobom. Navečer bih sjedila za kuhinjskim stolom, gledala u praznu šalicu kave i pitala se gdje sam pogriješila.
Jednog dana, dok sam čekala tramvaj na Trgu bana Jelačića, prišao mi je muškarac. “Oprostite, jeste li možda profesorica iz Osnovne škole ‘Ivan Gundulić’?” Pogledala sam ga zbunjeno. “Jesam… Vi ste?” Naslonio se na štap i nasmiješio: “Ja sam Zoran, otac one male Lejle iz 4.b. Sjećate se?” Sjetila sam se – uvijek je dolazio na roditeljske sastanke, uvijek nasmijan.
Počeli smo se viđati na kavi. Zoran je bio udovac, pričao mi je o svojoj pokojnoj ženi s nježnošću koja me dirnula. Bio je pažljiv, slušao me kad bih pričala o Dariju, o djeci, o samoći. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se viđenom.
“Mama, jesi li sigurna da ti treba netko novi?” Tina me gledala sumnjičavo kad sam joj ispričala o Zoranu. “Možda ti samo treba društvo…”
“Ne znam, Tino. Znaš da nisam tražila nikoga. Samo… lijepo je opet razgovarati s nekim tko te razumije.”
Zoran me pozvao na večeru kod sebe. Njegov stan bio je pun fotografija – obiteljskih slika, putovanja po Jadranu, starih crno-bijelih portreta iz mladosti. “Ovo sam ja s Jasnom na Plitvicama,” pokazao mi je jednu sliku. Osjetila sam knedlu u grlu – bila sam ljubomorna na ženu koju nikad nisam upoznala.
S vremenom su naši susreti postali redoviti. Nedjeljom bismo šetali Maksimirom, smijali se sitnicama, dijelili uspomene iz mladosti. Ali svaki put kad bih se vratila kući, osjećala bih prazninu koju nisam znala objasniti.
Jedne večeri, dok smo sjedili na njegovom balkonu i gledali svjetla grada, Zoran me uhvatio za ruku: “Ivana, mislim da bismo trebali pokušati zajedno. Zaslužujemo još jednu priliku za sreću.” Pogledala sam ga i osjetila paniku. Nisam bila spremna ponovno dijeliti svoj život – ne nakon svega što sam prošla.
Počela sam izbjegavati njegove pozive. Tina me zvala svaki dan: “Mama, što se događa? Zašto si opet tužna?” Filip mi je slao poruke iz Sarajeva: “Mama, pusti prošlost. Živi sada!”
Ali kako živjeti sada kad te prošlost stalno vuče za rukav?
Jednog jutra probudila sam se s osjećajem težine u prsima. Pogledala sam se u ogledalo – bore oko očiju bile su dublje nego ikad, ali u njima je bilo nešto novo: odlučnost.
Nazvala sam Zorana i zamolila ga da se nađemo u parku. Sjeli smo na klupu pod starim kestenom.
“Zorane… Ti si divan čovjek. Ali ja još uvijek učim biti sama sa sobom. Godinama sam živjela za druge – za Darija, za djecu… Nisam znala tko sam kad su svi otišli. Sad prvi put osjećam da mogu disati bez straha da će me netko napustiti. Ne želim ponovno izgubiti sebe u nečijoj sjeni.”
Gledao me dugo šutke, a onda tiho rekao: “Razumijem te, Ivana. Iako boli, poštujem tvoju odluku. Samo nemoj zaboraviti da zaslužuješ ljubav – svoju ili tuđu.”
Vratila sam se kući i pustila suze koje sam dugo skrivala. Ali to nisu bile suze tuge – bile su to suze olakšanja.
Dani su prolazili sporije nego prije. Počela sam šetati sama po Jarunu, upisala tečaj slikanja u Kulturnom centru Dubrava, upoznala nove ljude koji nisu znali ništa o mojoj prošlosti. Prvi put nakon mnogo godina osjećala sam mir.
Tina mi je došla u posjetu jedne subote. Sjela je za kuhinjski stol i gledala me dok sam pripremala kavu.
“Znaš, mama… Nikad te nisam vidjela ovako smirenu. Možda ti stvarno treba samo malo vremena za sebe.”
Nasmiješila sam se i poljubila je u čelo.
Sada znam da nije sramota biti sama. Nije sramota priznati da ti ne treba netko drugi da bi bio potpun. Naučila sam voljeti tišinu svog stana, miris jutarnje kave i vlastite misli.
Možda će jednog dana doći netko tko će biti pravi za mene – a možda i neće. Ali sada znam da mogu biti sretna sama sa sobom.
Ponekad se pitam: Zašto nam društvo stalno nameće osjećaj da nismo dovoljno vrijedni ako smo sami? Zar nije hrabrost izabrati sebe i svoj mir? Što vi mislite – može li žena u našim godinama biti istinski sretna bez partnera?