Rođendan koji je sve promijenio: Kako sam napokon rekla ‘dosta’ svojoj svekrvi
“Jelena, gdje su one tvoje fine pite? Znaš da moj Ivica voli baš tvoje!” glas moje svekrve, gospođe Ankice, odjeknuo je kroz kuhinju dok sam pokušavala završiti tortu za rođendan svog muža. Ruke su mi drhtale, a u stomaku mi je ključalo. Pogledala sam prema prozoru, tražeći zraku sunca ili barem malo zraka, ali vani je padala dosadna kiša, baš kao i svake godine na Ivičin rođendan.
“Ankice, ove godine nisam stigla praviti pite. Imala sam puno posla na poslu i…” pokušala sam objasniti, ali ona me prekinula s onim svojim poznatim uzdahom, kao da sam joj opet nešto strašno skrivila.
“Aha, posao… Znaš, kad sam ja bila mlada, sve se stizalo. Djeca, muž, kuća, posao… Ali dobro, valjda su danas druga vremena,” rekla je i slegnula ramenima, ali dovoljno glasno da svi u dnevnoj sobi čuju.
Ivica je sjedio za stolom s ocem i bratom. Nije ni podigao pogled. Znao je što se događa, ali kao i uvijek, šutio je. Njegova šutnja me boljela više od svih svekrvinih komentara.
“Mama, možda Jelena ima pravo. Ne mora uvijek sve biti po starom,” tiho je rekao njegov brat Dario, ali Ankica ga je samo ošinula pogledom.
“Neka, neka. Samo vi mladi radite kako hoćete. Ja sam svoje rekla.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njima. Povukla sam se u kupaonicu pod izlikom da moram oprati ruke. Pogledala sam se u ogledalo: podočnjaci od neprospavanih noći, kosa zavezana u neurednu punđu, lice bez trunke šminke. Gdje je nestala ona Jelena koja se smijala iz srca? Koja je imala svoje želje i snove?
Sjetila sam se dana kad sam prvi put došla kod Ivice doma. Njegova mama me dočekala s osmijehom, ali već tada sam osjetila da me procjenjuje. “Naša obitelj voli red i tradiciju,” rekla mi je tada. Nisam znala da će to značiti da ću svake godine biti glavna kuharica, čistačica i zabavljačica na svim okupljanjima.
Vratila sam se u kuhinju i nastavila rezati tortu. Gosti su već počeli dolaziti – Ivičina sestra Marina sa suprugom i dvoje djece, stric Zvonko koji uvijek donese bocu rakije i priče iz rata, tetka Ljubica koja nikad ne propušta priliku da komentira moju liniju.
“Jelena, nisi baš nešto smršavila od prošle godine?” nasmijala se Ljubica dok je uzimala komad torte.
“Nisam ni pokušavala,” odgovorila sam tiho.
Ivica je došao do mene i šapnuo: “Molim te, nemoj danas praviti scenu. Znaš kakva je mama.”
U tom trenutku mi je prekipjelo. “Znači ja trebam šutjeti i trpjeti? Samo zato što je tvoja mama navikla da joj svi ugađaju? A što je sa mnom, Ivica? Jesam li ja samo netko tko služi tvojoj obitelji?”
Njegovo lice se smrknulo. “Jelena, molim te…”
Ali nisam ga pustila da završi. Okrenula sam se prema svima u dnevnoj sobi i glasno rekla: “Ove godine nisam pravila pite. Nisam stigla jer radim puno radno vrijeme i umorna sam. I ne želim više biti jedina koja ovdje sve radi! Ako vam to smeta, slobodno idite kući!”
Nastao je muk. Čak su i djeca prestala pričati. Svekrva me gledala kao da sam joj upravo oduzela sina.
“Jelena, nije trebalo tako…” počela je Marina, ali sam je prekinula.
“Trebalo je! Godinama šutim i radim sve što se od mene očekuje. Nikad nije dovoljno dobro. Uvijek ima neki komentar – ili nije dovoljno slano, ili nisam dovoljno mršava, ili nisam dovoljno dobra za vašeg sina! Dosta mi je!”
Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo. Ivica me gledao u šoku. Dario je prvi ustao i rekao: “Jelena ima pravo. Svi smo navikli da ona sve radi sama. Možda bismo mogli pomoći ili barem prestati prigovarati.”
Stric Zvonko je slegnuo ramenima: “Ma pusti ženu na miru! Neka svatko radi što hoće!”
Svekrva je ustala i uzela torbu. “Ako ti ovdje nije dobro, Jelena, možda bi trebala razmisliti gdje ti je mjesto,” rekla je hladno.
“Možda stvarno trebam,” odgovorila sam mirno.
Te večeri svi su otišli ranije nego inače. Ivica nije ništa govorio dok smo spremali stol. Kad smo ostali sami, sjela sam za kuhinjski stol i zaplakala.
“Jelena… Jesi li sigurna da želiš ovako?” pitao me tiho.
“Ne želim više živjeti po tuđim pravilima. Želim biti svoja osoba. Ako ti to ne možeš prihvatiti… onda ne znam što ćemo dalje,” rekla sam kroz suze.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – svoje vrijeme, snove, čak i prijatelje koje više nisam viđala jer su uvijek bila neka obiteljska okupljanja ili obaveze.
Sljedećih dana bilo je tiho u kući. Svekrva nije zvala. Ivica je bio povučen. Ali ja sam osjećala olakšanje – prvi put nakon dugo vremena nisam osjećala krivnju što mislim na sebe.
Danas, nekoliko mjeseci kasnije, još uvijek nije sve savršeno. Ali naučila sam reći ‘ne’. Naučila sam da vrijedim više od tuđih očekivanja.
Ponekad se pitam: Koliko nas žena šuti i trpi zbog mira u kući? I kada ćemo napokon shvatiti da imamo pravo na svoj glas?