Razvod nije bio kraj: Kako su moj bivši muž i svekrva pokušali okrenuti mog sina protiv mene i mog novog partnera
“Ne možeš ga tako odgajati!” Ružičin glas je odjekivao stubištem dok sam pokušavala smiriti sina, koji je plakao u mojoj naručju. “Tvoj novi dečko nije mu otac!” dodala je, a ja sam osjetila kako mi se srce steže. Bilo je to samo nekoliko mjeseci nakon razvoda od Darija, a već sam bila iscrpljena od svakodnevnih borbi – ne samo s njim, nego i s njegovom majkom, koja je uvijek znala gdje treba zabiti nož.
Nikada nisam mislila da će moj život postati ovako zamršen. Dario i ja smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu. Bio je šarmantan, duhovit, uvijek spreman pomoći. Vjenčali smo se mladi, a kad se rodio naš sin Filip, mislila sam da smo najsretnija obitelj na svijetu. No, ubrzo su počele pukotine. Dario je sve više vremena provodio vani, a ja sam ostajala sama s djetetom i njegovom majkom Ružicom, koja je imala mišljenje o svemu – od toga kako hranim Filipa do toga kako slažem rublje.
“Znaš li ti, Ivana, kako se pravilno kuha juha? Moj Dario nikad nije volio tvoje juhe,” govorila bi mi dok bi mi uzimala lonac iz ruku. S vremenom sam shvatila da Dario nikada neće stati na moju stranu. Kad sam mu rekla da više ne mogu tako, samo je slegnuo ramenima: “Pa znaš kakva je moja mama. Pusti je.”
Nakon pet godina braka, odlučila sam otići. Razvod je bio bolan, ali mislila sam da će barem tada prestati pritisci. Kako sam se prevarila! Dario je tražio zajedničko skrbništvo nad Filipom, a Ružica je svaki vikend dolazila po njega kao da je njezin sin jedini roditelj.
Kad sam upoznala Marka, nisam ni slutila koliko će to dodatno zakomplicirati stvari. Marko je bio nježan, strpljiv i iskreno se trudio povezati s Filipom. No svaki put kad bi Filip proveo vikend kod Darija i Ružice, vraćao bi se drugačiji – povučen, sumnjičav.
Jednog dana, dok smo Marko i ja slagali puzzle s Filipom, on je iznenada rekao: “Tata kaže da Marko nije moj pravi tata i da ga ne moram slušati.” Pogledala sam Marka, a on me samo tužno pogledao. “A baka kaže da si ti kriva što tata više ne živi s nama,” dodao je Filip tiho.
Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale Ružičine riječi i Darijeve optužbe. Osjećala sam se kao da gubim sina, kao da ga polako odvlače od mene. Sljedećeg dana nazvala sam Darija.
“Dario, molim te, prestani govoriti loše stvari o meni pred Filipom. On nije igračka!”
“Možda da nisi dovela tog svog Marka u naš život, ne bi bilo problema,” odgovorio je hladno.
“Marko nije problem! Problem ste ti i tvoja mama koji ga trujete!”
Spustio mi je slušalicu.
Nisam znala što da radim. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li pogriješila što sam otišla? Što ako Filip stvarno povjeruje svemu što mu govore? Počela sam izbjegavati Marka iz straha da ne pogoršam situaciju.
Jedne večeri Marko me zagrlio dok sam plakala u kuhinji.
“Ivana, ne možeš ih pustiti da pobijede. Filip te voli. Samo mu treba vremena da shvati tko mu želi dobro.” Njegove riječi su mi dale snagu.
Odlučila sam razgovarati s Filipom otvoreno.
“Znaš, ljubavi, ponekad ljudi kažu stvari koje nisu istinite jer su tužni ili ljuti. Ali mama te voli najviše na svijetu i uvijek će biti tu za tebe. Marko te isto voli i želi biti tvoj prijatelj.”
Filip me pogledao svojim velikim smeđim očima: “Ali baka kaže da ćeš me ostaviti kad nađeš drugog dečka…”
Osjetila sam kako mi suze naviru.
“Nikad te neću ostaviti. Ti si moje sve.”
Trebali su mjeseci povjerenja, razgovora i puno strpljenja da Filip ponovno počne vjerovati meni i Marku. Ružica nije odustajala – svaki rođendan, svaki praznik koristila je kao priliku za nove otrovne komentare. Dario je bio pasivan – nikada nije branio ni mene ni Marka.
Jednog dana Filip se vratio s izleta kod njih i rekao: “Mama, baka kaže da Marko nije dobar čovjek jer nije iz naše obitelji.” Tada sam odlučila – više neću šutjeti.
Otišla sam kod Darija i Ružice.
“Dosta! Ako još jednom čujem da ste rekli nešto loše o meni ili Marku pred Filipom, idem na sud za skrbništvo! Dosta mi je vaših igara!”
Ružica me gledala kao da sam poludjela.
“Ti si kriva za sve! Uništila si moju obitelj!”
“Ne, Ružice. Ja samo želim mir za svoje dijete. Ako vi to ne možete pružiti, onda ćemo morati drugačije.”
Nakon tog razgovora stvari su se polako smirile. Dario je shvatio da može izgubiti Filipa ako nastavi s manipulacijama. Ružica se povukla – barem na neko vrijeme.
Danas Filip ima deset godina. Još uvijek ima pitanja i sumnje, ali zna da ga volim najviše na svijetu. Marko mu je postao prijatelj i oslonac.
Ponekad se pitam: Koliko daleko ljudi mogu otići iz povrijeđenosti ili ljubomore? I koliko ljubavi treba jednom djetetu da prepozna istinu?