Prodajem svoj dom, ali ne podržavam kćerku: Priča o odlasku i nerazumijevanju
“Zar stvarno misliš da je to ispravno, tata?” Ivana je stajala nasred dnevnog boravka, ruku prekriženih na prsima, oči joj pune suza i ljutnje. Gledao sam je, osjećajući težinu svake njezine riječi, ali i vlastitih godina koje su mi visile nad ramenima poput olova.
“Ivana, ja više ne mogu ovako. Ova kuća je prevelika za mene. Svaki dan se bojim da ću pasti niz stepenice ili da ću zaboraviti zaključati vrata. Trebam pomoć, ali ne želim biti teret ni tebi ni sebi.”
Ona je odmahivala glavom, kao da ne želi čuti istinu. “Ali tata, ja sam tvoja kćerka! Zar nije normalno da ti pomognem? Zar nije normalno da mi ostaviš nešto od svega što si stvarao cijeli život?”
Osjetio sam kako mi se srce steže. Znao sam da nije lako. Ivana je samohrana majka, radi u trgovini za minimalac, stalno se bori s računima i kreditima. Ali uvijek sam vjerovao da može više. Bila je pametna djevojka, nekad je sanjala o fakultetu, o vlastitom biznisu. Umjesto toga, ostala je u malom mjestu, zadovoljila se mrvicama.
“Ivana, ti si sposobna za više. Ne želim ti ostaviti novac samo da bi ga potrošila na račune ili novu perilicu. Želim da se boriš za sebe, da pronađeš ono što te ispunjava. Ja sam svoje odradio. Sada želim malo mira.”
Njezine suze su potekle još jače. “Ti mene ne razumiješ! Nikad nisi! Uvijek si mislio da nisam dovoljno dobra!”
Sjetio sam se njezine majke, pokojne Mirele, kako bi nas mirila kad bismo se posvađali. “Zvonko, pusti dijete, nije lako danas biti mlad.” Ali ja sam uvijek bio tvrdoglav.
Te večeri nisam mogao zaspati. Sjedio sam u kuhinji, gledao u praznu šalicu kave i slušao tišinu kuće koja je nekad bila puna smijeha i dječje graje. Sada su zidovi šaptali samo o prošlim vremenima.
Sljedećih dana Ivana me izbjegavala. Dolazila bi samo po poštu ili ostavljala unuka kod mene na čuvanje bez riječi. Mali Filip bi me pitao: “Djede, zašto si tužan?” Nisam znao što da mu kažem.
Odluka o prodaji kuće nije bila laka. Agencija za nekretnine mi je nudila manje nego što sam očekivao, ali znao sam da nemam vremena čekati bolje ponude. Svaki dan sam osjećao slabost u nogama, zaboravljao gdje sam ostavio ključeve ili naočale.
Jednog jutra došla je susjeda Ružica na kavu. “Zvonko, čula sam da ideš u dom? Jesi li siguran? Znaš da nije lako tamo…”
“Ružice, gledao sam na televiziji kako je u privatnim domovima. Imaju izlete, dobru hranu, doktore na svakom koraku… Možda ću napokon imati društvo svojih godina.”
Ona je slegnula ramenima. “Samo pazi da ne ostaneš sam. Djeca brzo zaborave na roditelje kad odu u dom…”
Te riječi su me proganjale cijeli dan.
Navečer me nazvao sinovac Dario iz Zagreba. “Striko, čuo sam za kuću… Ako ti treba pomoć oko papirologije ili selidbe, samo reci.” Osjetio sam toplinu u srcu – barem netko misli na mene.
Ali Ivana nije popuštala. Jedne večeri došla je s Filipom i sjela nasuprot mene.
“Tata, molim te… Razumijem da želiš mir i sigurnost. Ali zar ne vidiš koliko mi je teško? Zar ne možeš barem dio novca ostaviti meni i Filipu? On će uskoro u školu, treba mu sve…”
Gledao sam unuka kako crta po stolu i osjetio grižnju savjesti. Ali znao sam da ako sada popustim, nikada neću imati priliku živjeti onako kako želim.
“Ivana, sve što imam – dao bih ti srce na dlanu – ali ovo moram napraviti za sebe. Nisam ti nikad bio uzor u tome da misliš na sebe. Možda je vrijeme da naučiš i ti.”
Nastala je tišina koju ni Filipov smijeh nije mogao razbiti.
Dani su prolazili u pakiranju kutija i prisjećanju na prošlost. Pronašao sam stare Ivanine crteže iz osnovne škole, njezina pisma Djedu Mrazu gdje je tražila samo zdravlje za mamu i tatu.
Na dan selidbe Ivana nije došla. Poslala je poruku: “Ne mogu gledati kako odlaziš iz našeg doma.” Srce mi se slomilo još jednom.
U domu su me dočekali ljubazno – nova soba, novi ljudi, nova pravila. Prvih dana osjećao sam se kao stranac u vlastitom životu.
Jedne večeri sjedio sam na terasi doma s gospodinom Antom iz Mostara.
“Znaš, Zvonko,” rekao mi je tiho, “svi mi ovdje imamo neku priču zbog koje smo završili ovdje. Neki su pobjegli od samoće, neki od djece… Ali svi se pitamo isto: jesmo li mogli drugačije?”
Gledao sam zalazak sunca nad gradom i pitao se – jesam li bio previše tvrd prema Ivani? Jesam li trebao dati više ili manje? Što dugujemo svojoj djeci kad sami postanemo nemoćni?
Možda će mi vrijeme ovdje dati odgovore koje tražim cijeli život.
“Što vi mislite – gdje završava roditeljska dužnost? Jesmo li sebični ako napokon biramo sebe?”