Prihvatiti tuđe dijete: Moja borba s ljubavlju i predrasudama

“Mama, molim te, pokušaj je upoznati prije nego što doneseš sud!” Ivanov glas odjekivao je kroz stan, a ja sam stajala u kuhinji, ruku uronjenih u brašno, pokušavajući umijesiti kruh kao da će mi to pomoći da umijesim i vlastite misli. Nije mi bilo lako. Nikad nisam zamišljala da će moj sin, moj ponos i dika, dovesti ženu koja već ima dijete. U mojoj glavi, sve je trebalo biti jednostavno: Ivan će pronaći djevojku iz našeg mjesta, vjenčat će se, dobit će djecu i svi ćemo zajedno slaviti Božiće i Bajrame, kao što su to činili naši roditelji.

Ali život nije bajka. Ivan je upoznao Lejlu na fakultetu u Zagrebu. Ona je iz Tuzle, razvedena, s malom Tarom od četiri godine. Kad su prvi put došli kod nas, srce mi je bilo teško kao kamen. Lejla je bila pristojna, tiha, a Tara je stajala iza nje, stiskajući joj ruku. Nisam znala što reći. “Hoćeš li sok?” pitala sam dijete, ali ona me samo gledala velikim smeđim očima.

Navečer sam sjedila s mužem Damirom u dnevnoj sobi. “Ne znam, Damire… Je l’ ti misliš da je ovo dobro za Ivana? On je mlad, mogao bi naći nekoga bez… tereta.” Damir me pogledao preko naočala. “Snježana, nije dijete teret. A Lejla je dobra cura. Zar ne vidiš kako ga gleda?” Slegnula sam ramenima. “Vidim, ali… Što će selo reći? Što će reći tvoja majka?”

Sljedećih tjedana pokušavala sam se naviknuti na ideju da bih mogla postati baka djetetu koje nije Ivanovo. Prijateljice su šaputale na kavi: “Jesi čula za Snježaninog sina? Oženit će razvedenu s djetetom!” Osjećala sam sram, ali i bijes – tko su one da sude?

Jednog popodneva, dok sam zalijevala cvijeće ispred kuće, Tara je došla do mene. “Teta Snježana, mogu li ti pomoći?” Pogledala sam je iznenađeno. “Možeš, dušo. Drži mi ovu kanticu.” Gledala me s osmijehom koji mi je otopio srce. Taj trenutak bio je prvi kad sam osjetila toplinu prema njoj.

Ali onda su počeli problemi. Ivan i Lejla su odlučili živjeti kod nas dok ne skupe za stan. Moja svakodnevica se promijenila – dječji crteži po zidovima, igračke po hodniku, Lejla koja kuha bosanski lonac umjesto moje sarme. Jedne večeri, dok smo večerali, Tara je slučajno prolila juhu po stolu. “Tara!” viknula sam oštrije nego što sam htjela. Dijete se rasplakalo i pobjeglo u sobu.

Ivan me pogledao s razočaranjem. “Mama, ona nije kriva što nije tvoja unuka po krvi. Ali može biti po srcu.” Te riječi su me pogodile kao šamar.

Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svog djetinjstva u malom selu kraj Vinkovaca. I mene su ogovarali kad sam se udala za Damira iz Bosne – govorili su da nije naš, da će donijeti nesreću. A evo nas već trideset godina zajedno.

Sljedećeg dana otišla sam do Tarine sobe. Sjela sam na krevet kraj nje. “Znaš, Tara… I ja sam nekad bila nova u ovoj kući. Bilo me strah hoće li me svi voljeti.” Pogledala me kroz suze. “A voliš li ti mene?” upitala je tiho.

Osjetila sam knedlu u grlu. “Učim te voljeti svaki dan malo više.” Zagrlila me snažno i tada sam znala – ovo dijete treba ljubav više nego išta.

Nije bilo lako. Moja svekrva Milica nije skrivala nezadovoljstvo: “Snježana, šta ti to radiš? Unuka koja nije tvoja krv? Sramota!” Ali nisam više marila za tuđa mišljenja.

Jednog dana Lejla je došla uplakana iz škole – dobila je otkaz jer su smanjivali broj zaposlenih. Ivan je radio dva posla da bi prehranio obitelj. Gledala sam ih kako se bore i shvatila koliko su hrabri.

Počela sam provoditi više vremena s Tarom – učila sam je praviti kolače, pokazivala joj kako se sade rajčice u vrtu. Kad bi me netko pitao čija je ona meni, rekla bih: “Ona je moje sunce poslije kiše.” Polako su nestajale granice između ‘našeg’ i ‘njihovog’.

Na Tarin peti rođendan napravila sam tortu s njenim imenom i napisala: “Za našu Taru – volimo te svi!” Kad je ugledala tortu, potrčala mi je u zagrljaj: “Bako!” Prvi put me tako nazvala.

Suze su mi navrle na oči pred svima. Pogledala sam Ivana i Lejlu – bili su ponosni i sretni.

Danas znam da ljubav nema granica ni pravila. Nije važno čija si krv – važno je čije si srce osvojio.

Ponekad se pitam: Koliko nas propušta priliku za sreću zbog straha od tuđih mišljenja? Možemo li zaista biti obitelj ako ne otvorimo srce onima koji nam dolaze u život na neočekivane načine?