„Previše si prisutna u našem životu“: Priča jedne bake iz Zagreba
„Zašto opet dolaziš bez najave, Ružice?“ – glas moje snahe Ivane bio je tih, ali odlučan. Stajala sam na pragu njihovog stana na Trešnjevci, s vrećicom punom domaćih kolača i svježe ubranih jagoda iz vrta. U rukama mi se tresla plastična vrećica, a srce mi je lupalo kao da sam uhvaćena u nekoj krađi.
„Samo sam htjela donijeti nešto za malog Luku… Znaš da voli moje štrudle“, pokušala sam se nasmiješiti, ali Ivana je samo uzdahnula i pogledala prema hodniku, gdje je moj sin Tomislav stajao s djetetom u naručju.
„Mama, stvarno, mogli smo se dogovoriti. Ivana ima puno posla, Luka je danas nervozan…“ Tomislav je govorio blagim tonom, ali osjećala sam da me pokušava otjerati bez da me povrijedi. Kao da sam višak u vlastitoj obitelji.
Sjećam se dana kad sam prvi put postala baka. Nakon što sam otišla u mirovinu iz škole, dani su mi postali dugi i tihi. Suprug Dragan je preminuo prije pet godina, a moj svijet se smanjio na stan i povremene kave s prijateljicama. Kad je Luka došao na svijet, osjetila sam da opet imam svrhu. Željela sam biti ona baka kakvu sam i sama imala – uvijek tu, uvijek spremna pomoći.
Ali vremena su se promijenila. Danas mladi roditelji žele privatnost, žele sami donositi odluke. To sam shvatila tek kad mi je Ivana prvi put rekla: „Ružice, cijenimo tvoju pomoć, ali ponekad nam treba malo prostora.“
Te riječi su me zaboljele više nego što bih ikad priznala. Odrasla sam u velikoj obitelji u Osijeku, gdje su bake i djedovi živjeli s nama pod istim krovom. Svi smo dijelili sve – radost, tugu, ručak i večeru. Nisam znala drugačije.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji i gledala stare fotografije, zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Marija iz Sarajeva.
„Ružice, nemoj im zamjeriti. Znaš kako je danas – svi žure, svi žele biti neovisni. Ali ti si im potrebna, samo to ne znaju reći.“
„Ali Marija, osjećam se kao uljez. Kao da im smetam… Samo želim biti dio njihovog života.“
„Možda trebaš pustiti malo… Daj im prostora pa će te sami tražiti.“
Nakon tog razgovora odlučila sam se povući. Tjednima nisam zvala ni dolazila. Dani su prolazili sporo, a tišina u stanu bila je još teža. Počela sam sumnjati u sve što sam radila – jesam li bila previše brižna? Jesam li ih gušila svojom ljubavlju?
Jednog popodneva zazvonio je mobitel. Bio je to Tomislav.
„Mama, Luka te stalno spominje. Pita kad ćeš doći.“
Osjetila sam olakšanje pomiješano s tugom.
„Hoću li doći sutra? Ako vam odgovara…“
„Naravno da odgovara. I Ivana te želi vidjeti.“
Kad sam stigla, Luka mi je potrčao u zagrljaj. Ivana me dočekala s osmijehom i šalicom kave.
„Ružice, oprosti ako sam bila gruba prošli put. Samo… znaš kako je kad si stalno umorna i sve ti je novo.“
Pogledala sam je i vidjela umor u njezinim očima. Sjetila sam se sebe kad sam bila mlada majka – kako mi je svaka pomoć bila dragocjena, ali ponekad i naporna.
„Ivana, samo želim najbolje za vas. Možda ponekad pretjeram…“
Zagrlile smo se tiho, bez riječi.
Od tada pokušavam pronaći ravnotežu – biti tu kad me trebaju, ali ne nametati se. Nije lako promijeniti navike stare cijeli život. Ponekad sjedim sama navečer i pitam se: jesam li dobra baka ako nisam uvijek prisutna? Ili ljubav znači dati slobodu?
Možda vi imate odgovor na to pitanje? Kako vi balansirate između želje da budete uz svoje najmilije i potrebe da im date prostor?