Porod koji je promijenio sve: Moja borba za život i obitelj

“Ne, ne možeš sad odustati, Alma! Diši!” čula sam glas svoje majke, dok mi je stiskala ruku toliko snažno da sam mislila da će mi slomiti prste. U sobi je vladala panika, liječnici su trčali oko mene, a ja sam osjećala samo hladan znoj na čelu i bol koja mi je parala tijelo. Nije ovo bio onaj sretni trenutak iz filmova, kad svi plaču od sreće. Ovo je bio pakao.

Sve je počelo tog jutra, običnog četvrtka u Sarajevu. Suprug Emir i ja smo doručkovali, šalili se kako će naša djevojčica sigurno kasniti kao i on na posao. Nisam imala trudove, samo laganu nelagodu. “Ma to ti je normalno, Alma, prvo dijete uvijek kasni,” smijala se moja sestra Lejla preko telefona. Nisam ni slutila da će mi te riječi odzvanjati u glavi dok budem ležala na operacijskom stolu.

Oko podne mi je pukao vodenjak. Emir je panično vozio prema bolnici, a ja sam pokušavala ostati smirena. “Sve će biti dobro, ljubavi,” šapnuo mi je dok me unosio u rađaonu. Ali čim su me priključili na CTG, lice babice Azre se promijenilo. “Imamo pad otkucaja srca kod bebe,” rekla je tiho, ali dovoljno glasno da mi srce stane.

U tom trenutku vrijeme je stalo. Liječnici su ulazili i izlazili iz sobe, šaptali nešto što nisam razumjela. “Moramo hitno na carski rez!” viknula je doktorica Jadranka. Emir je nestao negdje u hodniku, a ja sam osjećala kako mi tijelo postaje sve teže.

“Alma, gledaj me! Diši!” vrištala je mama, ali ja sam već tonula u tamu. Sjećam se samo svjetla iznad operacijskog stola i hladnih ruku anesteziologinje Mirele.

Probudio me tihi plač. Nisam znala gdje sam ni što se dogodilo. “Gdje je beba? Gdje je moja Hana?” pitala sam kroz suze. Nitko nije odgovarao. U sobi je bila samo sestra Ivana koja mi je mijenjala infuziju. “Vaša djevojčica je na intenzivnoj njezi. Borimo se za nju,” rekla je tiho.

Tih dana nisam spavala. Emir je dolazio svaki dan, ali nije znao što reći. Samo bi sjedio pored mene i držao me za ruku. Mama i tata su plakali u hodniku. Lejla nije dolazila – bojala se bolnica otkad nam je umrla baka.

Svaki sat sam molila Boga da Hana preživi. Liječnici su govorili da ima krvarenje u mozgu zbog nedostatka kisika. “Moramo biti realni,” rekla mi je doktorica Jadranka jedne večeri. “Možda nikad neće moći hodati ili govoriti.”

Te riječi su me slomile. Krivila sam sebe – možda sam trebala ranije doći u bolnicu, možda nisam smjela jesti onu pitu za doručak, možda sam trebala više slušati svoje tijelo. Emir me pokušavao utješiti: “Nisi ti kriva, Alma! To se jednostavno dogodi.” Ali nisam mu vjerovala.

Jedne noći, dok sam ležala budna i gledala kroz prozor na kišni grad, čula sam šapat iz susjednog kreveta. Bila je to Sanja, mlada žena iz Mostara koja je izgubila bebu prije dva dana. “Znaš, Alma, nije do nas. Mi dajemo sve od sebe, ali nekad život ima druge planove.”

Te riječi su mi donijele malo mira. Sljedećeg jutra sam skupila snagu i otišla do intenzivne njege. Hana je bila tako mala, spojena na aparate, ali kad sam joj dotaknula ručicu, otvorila je oči. U tom trenutku znala sam da ne smijem odustati.

Dani su prolazili sporo. Mama mi je donosila juhu i molila sa mnom svaki dan. Tata je šutio, ali jednom mi je rekao: “Ti si moja lavica.” Lejla mi je slala poruke podrške: “Samo hrabro, sestro!”

Nakon dva tjedna Hana je počela disati sama. Liječnici su rekli da još ne znaju kakve će posljedice biti, ali ja sam vjerovala da će biti dobro. Kad smo napokon došle kući, cijela obitelj nas je dočekala suzama radosnicama.

Ali život nije bio isti. Svaki put kad bi Hana zaplakala ili kad bi zakašljala, srce bi mi stalo od straha. Emir i ja smo se često svađali – on je želio da nastavimo dalje, ja sam živjela u prošlosti i analizirala svaki detalj tog dana.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u tišini, Emir je rekao: “Alma, moramo oprostiti sebi ako želimo biti prava obitelj.” Pogledala sam ga kroz suze i shvatila da ima pravo.

Danas Hana ima tri godine. Hoda pomalo nesigurno i još uvijek idemo na terapije, ali svaki njen osmijeh mi daje snagu da nastavim dalje.

Ponekad se pitam: Jesam li mogla nešto promijeniti? Hoću li ikada prestati osjećati krivnju? Možda nikad neću imati odgovore, ali znam jedno – ljubav prema djetetu jača je od svakog straha.

A vi? Jeste li ikada morali oprostiti sebi zbog nečega što niste mogli kontrolirati?