Porod, bol i istina: Kad me muž povrijedio umjesto da me podrži
“Ne možeš ni roditi kako treba, Alma! Svi drugi to prođu bez drame, a ti…” Njegove riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam ležala na hladnom bolničkom krevetu, znojna i iscrpljena, ali s našim sinom u naručju. Gledala sam u maleno lice, tražeći utjehu, dok su mi suze klizile niz obraze. U tom trenutku nisam osjećala sreću, samo bol – ne onu fizičku, već onu koja para dušu.
Sven je stajao pored kreveta, ruku prekriženih na prsima, lice mu je bilo tvrdo kao kamen. “Alma, stvarno… svi su ti doktori govorili da ne paničiš. A ti si opet napravila scenu. Sramota me bilo pred svima!”
Nisam mogla vjerovati da to čujem od čovjeka kojeg volim, s kojim sam dijelila život zadnjih sedam godina. Sven je uvijek bio ozbiljan, ponekad previše strog, ali nikad nisam mislila da će me povrijediti baš kad mi je najviše trebao.
Moja mama, Senada, pokušala je ublažiti situaciju kad je došla u posjetu. “Ma pusti ga, Alma, znaš da muškarci ne znaju s emocijama. Bit će bolje kad dođete kući.” Ali nije bilo bolje. Kod kuće su se njegove riječi pretvorile u šutnju, a šutnja u zid između nas.
Prvih dana nakon poroda osjećala sam se izgubljeno. Naše malo Sarajevo bilo mi je odjednom preveliko i prehladno. Sven bi odlazio na posao rano, vraćao se kasno i jedva bi pogledao mene ili bebu. Kad bi nešto rekao, bilo je to samo o tome kako nisam dovoljno organizirana ili kako beba previše plače.
Jedne noći, kad je naš sin Amar imao temperaturu i ja sam ga satima nosila po stanu, Sven je ušao u sobu i rekao: “Zar ne znaš ni dijete smiriti? Što će reći tvoja mama kad vidi kako si nesposobna?”
Te riječi su me slomile. Sjetila sam se svog djetinjstva u Mostaru, gdje su žene uvijek bile jake, ali nikad nisu smjele pokazati slabost. Moja sestra Mirela uvijek je govorila: “Alma, ti si nježna, ali nisi slaba.” Tog trenutka nisam vjerovala ni sebi ni njoj.
Počela sam izbjegavati prijateljice. Nisam htjela da me vide ovakvu – umornu, nesigurnu, izgubljenu. Kad bi mi Lejla poslala poruku: “Kako si?”, odgovorila bih kratko: “Dobro smo.” A nismo bili dobro.
Jednog dana, dok sam presvlačila Amara, zazvonio je mobitel. Bila je to Mirela iz Zagreba. “Alma, čujem ti glas preko poruka. Što se događa?”
Nisam više mogla izdržati. Sve sam joj ispričala – svaku Svenovu riječ, svaki pogled pun razočaranja. Mirela je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Slušaj me dobro. Nisi sama. Zaslužuješ poštovanje i ljubav. Ako on ne zna biti uz tebe sad kad ti je najteže, moraš mu to reći. Ne smiješ šutjeti!”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Amara kako diše i razmišljala o svemu što sam prošla – o tome kako sam uvijek bila ta koja popušta, koja šuti da ne bi bilo svađe. Ali sad više nisam bila sama – imala sam sina koji me treba snažnu.
Sljedeće jutro Sven je došao iz kuhinje s kavom u ruci. Sjela sam za stol i pogledala ga ravno u oči.
“Svene, moramo razgovarati.”
Podigao je obrve iznenađeno. “O čemu sad?”
“O nama. O tome kako se ponašaš prema meni otkad sam rodila Amara. Povrijedio si me više nego što možeš zamisliti. Trebala sam te uz sebe, a ti si me gurnuo još dublje u strah i samoću.”
Sven je šutio nekoliko trenutaka pa slegnuo ramenima: “Nisam znao da te to toliko boli… Mislio sam da moraš biti jaka. Tako su mene učili moj otac i djed.”
“Možda je vrijeme da naučiš nešto novo”, rekla sam tiho ali odlučno. “Ne želim da naš sin odrasta gledajući kako ti mene ponižavaš ili ignoriraš. Ako želiš biti dio našeg života, moraš naučiti biti tu – stvarno tu – za mene i za njega.”
Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam suze u njegovim očima. “Alma… oprosti mi. Nisam znao kako drugačije… Bojao sam se svega toga – poroda, odgovornosti…”
Tog dana počeli smo razgovarati iskreno – o strahovima, o očekivanjima, o svemu što nas je boljelo godinama unazad. Nije bilo lako; trebalo nam je mjesecima da ponovno pronađemo put jedno do drugoga.
Ali promijenila sam se – naučila sam tražiti pomoć kad mi treba i reći kad nešto boli. Naučila sam da nije slabost pokazati ranjivost.
Danas, kad gledam Amara kako se smije dok ga Sven nosi na ramenima kroz park na Grbavici ili kad zajedno pijemo kavu na balkonu našeg malog stana u Zagrebu gdje smo preselili zbog posla, znam da smo oboje odrasli kroz bol.
Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti zbog straha od osude ili zbog tradicije koja nas sputava? Zar nije vrijeme da budemo iskreni prema sebi i onima koje volimo?