Pod istim krovom: Kad roditeljstvo postane teret

“Ne mogu više, Damire!” vrisnula sam kroz suze, dok je Leon opet neutješno plakao u dječjem krevetiću. Sat je pokazivao 3:47 ujutro, a ja sam već treći put te noći ustajala. Damir je ležao okrenut leđima, pokriven preko glave, kao da ga se sve to ne tiče. “Ivana, molim te, samo još malo spavaj. Sutra radim od sedam,” promrmljao je, ali ja sam već bila na rubu.

U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam sama na svijetu. Sjećam se dana kad smo Damir i ja sjedili na klupi u Maksimiru, smijali se i sanjali o velikoj obitelji. Sve je tada izgledalo moguće. A sada? Sada mi se činilo da je svaki moj san nestao pod težinom pelena, bočica i beskrajne iscrpljenosti.

Moja mama, Jasna, stalno mi je govorila: “Ivana, sve smo mi to prošle. Nije lako, ali prođe brzo.” Ali meni nije prolazilo. Dani su se vukli u magli umora i krivnje. Kad bih napokon uspavala Leona, sjedila bih na kauču i gledala prazno u zid. Ponekad bih plakala bez razloga. Ponekad bih vikala na Damira zbog sitnica – zbog razbacanih čarapa ili zato što nije kupio pravi kruh.

Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Leona, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Ana. “Ivana, kako si?” pitala je tiho, kao da zna da ne smije preglasno govoriti. “Ne znam… Umorna sam. Sve mi je previše,” šapnula sam. “Doći ću sutra popodne da te malo zamijenim,” rekla je odlučno. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje.

Ali kad je Ana došla, Damir je bio nervozan. “Zašto ti treba pomoć? Zar ja nisam dovoljan?” pitao je ljutito dok je Ana nosila Leona u naručju. “Damire, ne radi se o tome. Samo… ne mogu više sama,” pokušala sam objasniti, ali on je odmahnuo rukom i izašao iz stana.

Te večeri smo se prvi put ozbiljno posvađali. “Ti misliš da je meni lako? Ja radim cijeli dan!” vikao je Damir. “A ja? Ja sam cijeli dan sama s djetetom! Ne mogu ni na WC bez da Leon plače!” uzvratila sam kroz suze.

Nakon toga dani su postali još teži. Damir je sve češće ostajao duže na poslu ili izlazio s prijateljima. Ja sam bila sve usamljenija. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li loša majka? Loša supruga? Zašto svi drugi mogu, a ja ne?

Jedne noći Leon je imao temperaturu. Tresla sam se od straha dok sam ga držala u naručju i molila Boga da mu bude bolje. Damir je došao kući kasno i pijan. “Što sad opet?” promrmljao je kad sam mu rekla da Leon ima temperaturu. “Možda bi ti trebao biti malo više ovdje!” viknula sam.

Sljedećeg jutra probudila sam se na kauču s Leonom na prsima. Damira nije bilo. Na stolu je ostavio poruku: “Moram razmisliti o svemu.”

Tada sam prvi put priznala sebi – trebam pomoć. Nazvala sam svoju doktoricu i kroz suze joj ispričala sve. Poslala me psihologu. Na prvoj seansi nisam mogla prestati plakati. “Ivana, niste sami,” rekla mi je psihologinja Mirela. “Mnoge žene prolaze kroz ovo. To nije slabost – to je hrabrost.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Počela sam polako vraćati komadiće sebe. Ana mi je redovito dolazila pomagati. Mama mi je kuhala ručak i vodila Leona u šetnju kad bih trebala odmoriti. Prijateljica Sanja me nagovorila da odem s njom na kavu – prvi put bez Leona.

Damir se nakon dva tjedna vratio kući. Sjeli smo za stol, šutjeli dugo, a onda sam ja progovorila: “Ne možemo ovako dalje. Ili ćemo zajedno ili nikako.” Pogledao me umorno, ali iskreno: “Bojim se da ću te izgubiti… Bojim se da nisam dobar otac.”

Tada sam shvatila – oboje smo slomljeni na svoj način. Nismo znali kako biti roditelji ni partneri jedno drugome u ovom novom životu koji nas je zatekao nespremne.

Počeli smo zajedno odlaziti kod psihologa za parove. Bilo je teško, bilo je suza i ljutnje, ali i smijeha kad bismo shvatili koliko smo oboje pogubljeni.

Danas Leon ima godinu dana. Još uvijek ima dana kad mislim da neću izdržati, ali više ne šutim o tome. Naučila sam tražiti pomoć i priznati kad mi je teško.

Ponekad se pitam – koliko nas još šuti u svojim stanovima, pod istim krovom, bojeći se priznati da im roditeljstvo nije samo sreća nego i ogroman teret? Možemo li biti iskreni jedni prema drugima i priznati da nam treba pomoć?