Pet godina kasnije: Moj život nakon njegove izdaje

“Ne mogu više, Damire!” povikala sam kroz suze, tresući ruke iznad sudopera dok su tanjuri klizili niz dlanove. Damir je stajao na pragu kuhinje, pogleda prikovanog za pod, kao da će mu pločice dati odgovor na sve ono što je ostalo neizrečeno među nama. “Pet godina, Alma. Pet godina pokušavam popraviti ono što sam slomio. Zar ti nije dosta suza?”

Možda bi nekome sa strane sve ovo izgledalo kao obična bračna svađa, ali mi smo već odavno izgubili pojam o običnom. Pet godina prošlo je otkako sam pronašla poruke na njegovom mobitelu – poruke koje nisu bile namijenjene meni. Ime na ekranu bilo je poznato: Sanja, njegova kolegica iz firme. Sjećam se kako mi je srce preskočilo, kako mi se svijet srušio u sekundi. Od tada, svaki dan je borba – s njim, s djecom, sa sobom.

“Mama, zašto opet plačeš?” upitala je Lejla, naša kćerka od deset godina, tiho ulazeći u kuhinju. Pogledala sam je i osjetila val krivnje – ona nije birala ovu bol, nije zaslužila da joj djetinjstvo bude ispunjeno šaptanjem iza zatvorenih vrata i napetim ručkovima.

Damir je prišao i pokušao me zagrliti, ali sam se odmaknula. “Ne mogu, Damire. Ne još. Možda nikad više.”

Navečer, kad su djeca zaspala, sjedila sam sama na balkonu s cigaretom koju sam zapalila samo u trenucima kad više nisam znala što bih sa sobom. Gledala sam svjetla Sarajeva kako trepere u daljini i pitala se gdje sam pogriješila. Je li moja ljubav bila premala? Jesam li previše radila? Jesam li bila dosadna?

Moja sestra Ivana uvijek je govorila: “Alma, nisi ti kriva što je on pogriješio. Muškarci su kao djeca – kad im nešto fali, traže to drugdje.” Ali meni te riječi nisu donosile utjehu. Nisu mogle popuniti prazninu koja je zjapila između mene i Damira svaki put kad bi me pogledao s onim molbom u očima.

Prije prevare imali smo običan život: posao, djeca, vikendom kod njegovih roditelja u Zenici ili kod mojih u Mostaru. Svađe su bile oko sitnica – tko će pokupiti Lejlu iz škole, zašto nisam kupila mlijeko, zašto on opet kasni s posla. Nikad nisam mislila da će nas zadesiti nešto tako veliko.

Kad sam saznala za Sanju, prvo sam htjela otići. Spakirala sam torbu i otišla kod Ivane u Split. Djeca su ostala s njim jer nisam imala snage gledati ih dok im objašnjavam zašto tata više ne živi s nama. Ivana me tješila: “Oprosti mu ili ga ostavi, ali nemoj ostati između.” Ali ja sam ostala baš tu – između.

Damir je dolazio svaki vikend, molio me da se vratim. Pisao mi pisma, slao cvijeće, zvao moju mamu da ga pokuša razumjeti. Nakon tri mjeseca vratila sam se kući – zbog djece, zbog straha od samoće, zbog nade da ćemo možda ipak uspjeti.

Ali povjerenje nije došlo s povratkom. Svaki njegov pogled na mobitel bio je nova rana. Svaka poruka koju bi dobio izazivala je paniku u meni. Počela sam ga provjeravati – šifru na mobitelu, džepove jakne, miris košulje kad bi došao kući kasno. On je trpio, šutio, pokušavao biti bolji muž – ali ja nisam znala kako opet vjerovati.

Djeca su osjećala napetost. Lejla je počela mokriti u krevetu, a Amar je postao tih i povučen. Jednom sam ga čula kako govori prijatelju: “Moj tata je rastužio mamu.” Srce mi se slomilo.

Pokušali smo terapiju kod psihologinje Mirele u Sarajevu. Prvi put kad smo sjeli nasuprot nje, Damir je plakao kao dijete. “Ne znam zašto sam to napravio,” govorio je kroz suze. “Bio sam glup i sebičan.” Ja sam šutjela – nisam znala što bih rekla.

Mirela nam je dala zadatak da svaki dan jedno drugome napišemo po jednu lijepu stvar koju smo primijetili tog dana. Prvih tjedana to su bile laži – pisali smo ono što smo mislili da bi onaj drugi htio čuti. Tek kasnije počeli smo biti iskreni: “Danas si bio strpljiv s Lejlom kad je plakala zbog škole.” “Danas si mi skuhao kavu bez da sam te pitala.” Male stvari koje su nekad bile normalne sada su postale čudo.

Ali bol nije nestajala. Moja mama mi je govorila: “Alma, život ti neće dati ono što želiš ako ne oprostiš.” Ali kako oprostiti kad svaki dan nosiš težinu izdaje? Kad te prijateljice gledaju sažaljivo na kavi u Gradskoj kavani? Kad osjećaš da nikad više nećeš biti ista žena?

Jednog dana Sanja mi je poslala poruku: “Žao mi je zbog svega.” Nisam joj odgovorila – nisam imala snage ni mrziti ni praštati.

Prošlo je pet godina otkako se sve raspalo. Danas Damir i ja živimo zajedno, ali nismo isti ljudi kao prije. Ponekad se smijemo zajedno kao nekad, ali često šutimo satima jer ne znamo kako dalje. Djeca su narasla i naučila živjeti s našom tišinom.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam ostala? Je li moguće ponovno voljeti nekoga tko te jednom izdao? Ili samo učimo živjeti s ranama koje nikad ne zarastu?

Što vi mislite – može li se povjerenje ikada potpuno vratiti ili samo naučimo živjeti bez njega?