Pala sam na obiteljskom ručku jer mi muž nije pomagao s našom bebom – Je li ovo kraj naše obitelji?

“Jelena, jesi li dobro? Jelena!” čula sam mamin glas kao kroz maglu, dok su mi se pred očima vrtjele slike stola prepunog hrane, smijeha i glasova. Osjetila sam hladan znoj na čelu i težinu u rukama. U tom trenutku, dok sam pokušavala zadržati osmijeh pred rodbinom, sve se zamaglilo. Sljedeće čega se sjećam je da ležim na podu dnevnog boravka, a iznad mene su zabrinuta lica – mama, sestra Ivana, tetka Marina. Dario je stajao sa strane, zbunjen i nijem, držeći mobitel u ruci kao da ne zna što bi s njim.

“Što joj je bilo?” pitao je stric Ante, a ja sam pokušavala doći do daha. “Ništa, samo je umorna. Znaš kako je s bebom,” rekla je mama, pokušavajući umanjiti dramu. Ali svi su znali – nisam samo umorna. Bila sam iscrpljena do srži.

Naša kćerkica Lana ima tri mjeseca. Od dana kad smo je donijeli iz bolnice, moj život se pretvorio u beskrajni krug hranjenja, presvlačenja, ljuljanja i nespavanja. Dario je prvih tjedan dana bio uz mene, ali čim je krenuo natrag na posao, sve je palo na moja leđa. “Umoran sam, radio sam cijeli dan,” govorio bi svaku večer dok bi legao na kauč s mobitelom u ruci. Ja bih tada šutke ustajala iz kreveta po peti put te noći kad bi Lana zaplakala.

Prije ručka sam ustala u šest ujutro da nahranim Lanu, pa je uspavam, pa skuham juhu i kolač za ručak kod svekrve. Dario je spavao do devet. Kad sam ga zamolila da pričuva Lanu dok se otuširam, samo je promrmljao: “Možeš i kasnije, sad mi se spava.”

Na ručku su svi pričali o svemu osim o meni. Nitko nije pitao kako sam. Svi su gledali Lanu i govorili kako je slatka, kako ima Darijeve oči. Dario je sjedio s ocem i bratom, smijao se vicevima i pio pivo. Ja sam pokušavala nahraniti Lanu jednom rukom dok drugom režem meso. Kad mi je pala vilica na pod, nitko nije ni primijetio.

“Jelena, možeš li donijeti još salate?” pitala me svekrva. Pogledala sam Darija – on je samo slegnuo ramenima i nastavio razgovor s ocem o nogometu. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. U tom trenutku Lana je počela plakati. Svekrva je zakolutala očima: “Opet plače? Možda joj nešto fali u mlijeku.”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred svima. Ustala sam, uzela Lanu i otišla u drugu sobu. Sjedila sam na rubu kreveta i gledala kroz prozor u dvorište gdje su se djeca igrala loptom. U meni se miješala tuga i bijes – zašto nitko ne vidi koliko mi je teško? Zašto Dario ne može barem jednom preuzeti Lanu da ja pojedem u miru?

Kad sam se vratila za stol, osjećala sam slabost u nogama. Sve se dalje odvijalo kao kroz maglu – zvukovi su bili prigušeni, slike mutne. I onda – mrak.

Kad sam došla k sebi na podu dnevnog boravka, osjećala sam se kao da me netko istukao iznutra. Mama me pogladila po kosi: “Dušo, moraš više paziti na sebe.” Pogledala sam Darija – stajao je sa strane, gledao me bez riječi.

Kasnije smo se vratili kući taksijem jer nisam imala snage voziti. Lana je spavala u autosjedalici, a Dario je šutio cijelim putem. Kad smo stigli kući, sjela sam na kauč i zaplakala prvi put nakon poroda.

“Dario,” rekla sam kroz suze, “ne mogu više ovako. Osjećam se kao da sam sama u svemu ovome. Ti si tu fizički, ali kao da nisi prisutan. Ne mogu više nositi sve sama.” On me pogledao zbunjeno: “Ali ja radim cijeli dan… Zar nije normalno da ti budeš s Lanom?”

“Normalno?” ponovila sam kroz jecaje. “Normalno je da oboje budemo roditelji! Ja nisam samo majka – ja sam tvoja žena, partnerica! Trebam te!”

Dugo smo šutjeli. On je ustao i otišao pod tuš bez riječi.

Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam Lanu kako mirno diše i pitala se gdje smo pogriješili. Je li moguće da ljubav nestane čim dođe dijete? Je li moguće da postanemo stranci preko noći?

Sljedećih dana Dario se trudio biti prisutniji – barem je pokušavao uspavati Lanu ili promijeniti pelenu. Ali svaki njegov pokret bio je nesiguran i nervozan. Kao da mu je beba strano biće koje ne zna držati.

Jedne večeri došla mi je sestra Ivana u posjetu. Sjela je kraj mene dok sam dojila Lanu.

“Jelena, moraš mu reći sve što osjećaš. Ako ne znaš kako dalje, potražite pomoć – bračno savjetovanje ili razgovor s psihologom nije sramota.” Pogledala me ozbiljno: “Nisi sama u ovome. Znam još žena koje su prošle isto.” Osjetila sam olakšanje što me netko napokon razumije.

Ali kad sam to predložila Dariju, samo je odmahnuo rukom: “Ne treba nama psiholog. Proći će to kad Lana malo naraste.”

Dani su prolazili sporo i teško. Svaka sitnica bila mi je teret – od odlaska u trgovinu do presvlačenja Lane usred noći. Ponekad bih pomislila kako bi bilo lakše da odem negdje daleko i ostavim sve iza sebe.

Ali onda bih pogledala Lanu i znala da ne mogu odustati.

Danas pišem ovu priču jer ne znam ima li još nade za nas. Je li moguće ponovno pronaći bliskost kad nas svakodnevica razdvaja? Je li ljubav dovoljna kad partner ne vidi tvoju bol?

Možda vi imate odgovor koji ja tražim… Jeste li se ikada osjećali ovako sami u vlastitoj obitelji?