Nova dadilja, stari problemi: Što kada povjerenje pukne?

“Jesi li sigurna da je ovo dobra ideja?” upitala sam muža dok smo sjedili za kuhinjskim stolom, gledajući Mirelu kako se igra s našom Lanom i Filipom u dnevnoj sobi. Njihov smijeh odzvanjao je stanom, ali meni je srce bilo teško. “Nema nam druge, Ivana. Oboje radimo, a djeca su premala da ostanu sama. Mirela ima preporuke, i djeca je već obožavaju,” odgovorio je Dario, pokušavajući me umiriti.

Ali nisam mogla ignorirati osjećaj nelagode koji me pratio otkako je Mirela došla. Prvi dan bila je izuzetno ljubazna – možda čak i previše. Donijela je kolače koje je sama ispekla, a kad sam joj zahvalila, pogledala me ravno u oči i rekla: “Samo želim da se osjećate kao da ste dobili člana obitelji.” Pomislila sam da pretjerujem, da sam možda samo preosjetljiva nakon što nas je teta Ljiljana napustila zbog bolesti.

No, kako su dani prolazili, primijetila sam sitnice koje su mi počele smetati. Mirela bi često ostajala duže nego što treba, navodno jer “djeca žele još jednu priču prije spavanja”. Kad bih došla kući ranije, zatekla bih je kako sjedi s Dariom na terasi, pijući kavu i razgovarajući o svemu i svačemu – od politike do njegovih studentskih dana u Sarajevu. Jednom sam čula kako ga pita: “Dario, jeste li vi uvijek ovako pažljivi prema ženama ili sam ja posebna?” On se samo nasmijao, ali meni se želudac okrenuo.

Pokušala sam razgovarati s prijateljicom Majom. “Možda si ljubomorna bez razloga,” rekla mi je. “Dadilja ti čuva djecu, nije ti konkurencija.” Ali nisam mogla ignorirati način na koji ga gleda ili kako mu se smije kad joj nešto priča. Počela sam se osjećati kao strankinja u vlastitoj kući.

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam kako Mirela šapće Dariju u hodniku: “Ako vam ikad zatreba pomoć oko nečega… bilo čega… tu sam.” Ušla sam u hodnik i oboje su naglo zašutjeli. Dario je izgledao zbunjeno, a Mirela mi se nasmiješila onim svojim savršenim osmijehom. “Ivana, djeca su preslatka danas! Filip je nacrtao crtež za vas!”

Te noći nisam mogla spavati. Dario je primijetio moju nervozu. “Ivana, što nije u redu?” pitao me dok smo ležali u mraku. “Ne sviđa mi se kako ti Mirela prilazi. Ne sviđa mi se način na koji te gleda i razgovara s tobom,” priznala sam tiho. Dario je uzdahnuo: “Znaš da te volim. Nikad ne bih napravio ništa što bi ugrozilo naš brak. Možda Mirela samo pokušava biti ljubazna jer zna da nam je teško bez Ljiljane.”

Ali nisam mogla ignorirati vlastitu intuiciju. Sljedećih dana postalo je još gore – Mirela bi mi ostavljala poruke na frižideru: “Dario voli crnu kavu bez šećera” ili “Dario voli kad Lana nosi plavu haljinu”. Počela sam osjećati da gubim kontrolu nad vlastitim domom.

Jednog popodneva došla sam ranije s posla i zatekla Mirelu kako sjedi na podu s djecom, a Dario stoji iznad njih i smije se nečemu što je Lana rekla. Kad me ugledala, Mirela je brzo ustala i rekla: “Ivana, baš smo pričali o vašem vjenčanju! Dario kaže da ste bili najljepša mladenka u Mostaru!” Osjetila sam kako mi lice gori.

Te večeri odlučila sam razgovarati s Dariom ozbiljno. “Ne mogu više ovako,” rekla sam mu kroz suze. “Osjećam se kao uljez u vlastitoj kući. Znam da Mirela dobro radi s djecom, ali njezino ponašanje prema tebi prelazi granicu.” Dario me zagrlio i rekao: “Ako ti to toliko smeta, razgovarat ćemo s njom ili ćemo tražiti novu dadilju. Tvoja sigurnost i mir su mi najvažniji.”

Sutradan sam zamolila Mirelu da ostane nakon što djeca zaspu. Sjela sam nasuprot nje i pokušala biti što smirenija. “Mirela, želim razgovarati o nekim stvarima koje sam primijetila. Znam da ste odlični s djecom, ali osjećam da ponekad prelazite granicu profesionalnosti u odnosu prema mom mužu.” Njezino lice se naglo promijenilo – osmijeh je nestao, a oči su joj postale hladne. “Žao mi je ako ste to tako doživjeli,” rekla je tiho. “Samo sam htjela pomoći vašoj obitelji jer znam kako je teško kad nemaš nikoga na koga se možeš osloniti.” Osjetila sam olakšanje, ali i tugu – možda sam stvarno bila previše stroga.

Nakon tog razgovora Mirela se povukla – više nije ostajala duže nego što treba, nije više vodila privatne razgovore s Dariom niti ostavljala poruke na frižideru. Djeca su bila tužna kad smo joj zahvalili na suradnji nekoliko tjedana kasnije i pronašli novu dadilju preko preporuke iz vrtića.

Ali ja još uvijek razmišljam o svemu tome – gdje završava ljubaznost, a počinje prijetnja? Jesam li bila previše ljubomorna ili sam samo štitila svoju obitelj? Što biste vi učinili na mom mjestu?