Nisam nikada bila dobra majka: Ispovijest koja je promijenila sve
“Zašto me nikad nisi pitala kako sam?” – riječi moje kćeri Lejle odzvanjale su u mojoj glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u praznu šalicu kave. Bio je to običan četvrtak navečer, ali njezin glas bio je tih, gotovo slomljen, kao da se boji da će se raspasti ako izgovori još jednu riječ.
Nikada nisam bila dobra majka. To sam sebi ponavljala godinama, kao neku mantru koja opravdava sve moje pogreške. Kad je Lejla imala deset godina, njezin otac, Adnan, otišao je bez pozdrava. Ostala sam sama s dvoje djece u malom stanu na Grbavici, s poslom koji mi je jedva pokrivao režije. Svaki dan bio je borba – protiv umora, protiv neimaštine, protiv vlastite nemoći.
“Mama, mogu li ostati duže vani? Svi idu na rođendan kod Dine.” Lejla me gledala onim svojim velikim smeđim očima, a ja sam, kao i obično, odmahnula glavom. “Ne možeš. Znaš da moram rano na posao i da nema tko paziti na tebe.” Nije ništa rekla, samo je slegnula ramenima i povukla se u svoju sobu. Tada nisam ni primijetila koliko često se povlačila.
Godinama smo živjele jedna pored druge, a ne zajedno. Ona je rasla u tišini, ja sam se borila s računima i brigama. Kad bi me pitala nešto o školi ili prijateljima, odgovarala bih kratko, često nervozno. “Nemam sad vremena, Lejla. Moraš shvatiti da nije lako.”
Sjećam se dana kad je maturirala. Svi su roditelji bili uzbuđeni, slikali se sa svojom djecom, a ja sam stajala po strani, osjećajući se kao uljez u vlastitom životu. Lejla mi je mahala iz daljine, ali nisam imala snage prići joj. Uvijek sam mislila da će biti vremena za razgovor, za isprike. Ali vrijeme je prolazilo.
Prije nekoliko mjeseci Lejla se vratila iz Zagreba gdje studira psihologiju. Sjela je nasuprot mene za stol i dugo me gledala prije nego što je progovorila.
“Znaš li da sam godinama mislila da te ne zanima kako se osjećam? Da si uvijek bila umorna ili ljuta?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Lejla… Nisam znala… Nisam znala kako…”
“Znam, mama. Ali to ne mijenja ništa. Znaš li koliko puta sam poželjela da me samo zagrliš? Da kažeš da će sve biti u redu? Umjesto toga, uvijek si bila negdje drugdje – u brigama, u prošlosti s tatom, u svojim strahovima.”
Nisam znala što reći. U meni su se miješali bijes na samu sebe i tuga zbog propuštenih prilika.
“Nisam znala biti bolja majka,” prošaptala sam.
Lejla je tada ustala i prišla mi. Prvi put nakon dugo vremena zagrlila me čvrsto.
“Možda nisi znala kako biti majka kakvu sam trebala, ali si bila ona koja si mogla biti. I to mi sada znači više nego što misliš. Samo… želim da znaš kako sam se osjećala.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prešutjele – o njezinim prvim simpatijama koje mi nikad nije spomenula, o suzama koje nisam vidjela jer sam bila previše zaokupljena vlastitim problemima.
Sutradan sam joj skuhala doručak i sjela do nje.
“Lejla, želim pokušati popraviti stvari. Znam da ne mogu vratiti vrijeme, ali mogu biti tu sada. Ako mi dopustiš.”
Pogledala me kroz suze i klimnula glavom.
Danas često razgovaramo – o svemu što nas boli i raduje. Ponekad još uvijek osjetim krivnju zbog godina šutnje, ali učim opraštati sebi.
Pitam se: Koliko nas živi u istom stanu sa svojom djecom, a zapravo ih ne poznaje? Koliko puta nam ponos ili strah ne dopuštaju da pitamo ono najvažnije – kako si? Možemo li ikada nadoknaditi izgubljeno vrijeme ili je dovoljno samo pokušati?