Nikada Više Neću Dopustiti Da Me Povrijedi: Priča o Svekrvi i Granicama
“Dosta mi je, Jasna! Izlazi iz moje kuće!” viknula sam, a ruke su mi drhtale dok sam čvrsto držala kvaku. Vrata su se zalupila tako snažno da je slika s vjenčanja na hodniku zadrhtala. U tom trenutku, kroz glavu mi je prošlo tisuću misli: što sam upravo napravila? Hoće li mi muž ikada oprostiti? Jesam li ja sada ona loša snaha iz svih onih priča koje sam slušala kao djevojka?
Moje ime je Ivana, imam trideset i četiri godine, rođena sam u Osijeku, a zadnjih šest godina živim u Sarajevu sa suprugom Damirom i našom kćeri Lanom. Damir je uvijek bio nježan, strpljiv čovjek, ali kad je riječ o njegovoj majci Jasni, pretvarao se u nekog drugog – nekog tko šuti i klima glavom, bez obzira na to koliko me njezine riječi boljelo.
Prvi put sam Jasnu upoznala na našem vjenčanju. Da, dobro ste pročitali – na vjenčanju. Damir je bio tvrdoglav: “Moja mama ne voli upoznavati cure prije nego što bude sigurna da je ozbiljno.” Kad sam je ugledala, odmah sam osjetila hladnoću u njenom pogledu. “Ti si ta? Pa dobro… moglo je i gore,” rekla je tiho, ali dovoljno glasno da čujem. Damir se samo nasmijao, kao da je to simpatično.
Nakon toga, svaki naš susret bio je ispunjen sitnim podbadanjima. “Ivana, znaš li ti skuhati pravi grah? Kod nas u Bosni to se radi ovako…” ili “Lana je opet prehlađena? Možda joj ne daješ dovoljno vitamina.” Svaki put kad bi došla kod nas, osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući. Damir bi nestao u garaži ili otišao s ocem na kavu, a ja bih ostajala sama s Jasnom i njenim kritikama.
Najgore je bilo prošle zime. Lana je imala visoku temperaturu, a ja sam bila iscrpljena od nespavanja. Jasna je došla nenajavljeno, kao i uvijek. “Opet bolesna? Znaš li ti, Ivana, da djeca trebaju svježi zrak? Ne možeš je stalno držati u stanu!” Nisam imala snage ni odgovarati. Samo sam šutjela i gledala kroz prozor.
Damir me te večeri zagrlio: “Znaš kakva je moja mama. Pusti je, proći će.” Ali nije prošlo. Svaki tjedan ista priča. Počela sam osjećati tjeskobu svaki put kad bih čula zvono na vratima.
Jednog dana Lana se vratila iz vrtića uplakana. “Baka Jasna mi je rekla da nisam dobra djevojčica jer ne jedem supu kao tata kad je bio mali.” To me slomilo. Nisam više mogla šutjeti.
“Damire, moramo razgovarati,” rekla sam mu te večeri dok smo spremali Lanu za spavanje. “Tvoja mama prelazi sve granice. Ne želim da Lana odrasta misleći da nije dovoljno dobra ili da ja nisam dobra majka.”
Damir je uzdahnuo: “Znam… ali ona je takva cijeli život. Neće se promijeniti.”
“Možda neće ona, ali ja mogu postaviti granice,” odgovorila sam odlučno.
Sljedeći put kad je Jasna došla, bila sam spremna. Donijela je vrećicu s hranom i odmah počela: “Evo ti pravi ručak, da ne jedeš opet one tvoje salate. Djeca trebaju meso!”
“Jasna, hvala na brizi, ali mi imamo svoj način prehrane,” rekla sam mirno.
Pogledala me ispod obrva: “Ti si uvijek nešto posebno… Nisi ti iz naše familije.”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Možda nisam iz vaše familije, ali Lana jest. I ja sam njena majka. Molim te da poštuješ naš dom i naše odluke. Ako ne možeš, bolje da ne dolaziš neko vrijeme.”
Nastao je muk. Jasna me gledala kao da sam joj upravo zabola nož u leđa.
“Ti ćeš meni zabraniti da vidim unuku? Ti?!”
“Ne zabranjujem ti ništa, samo tražim poštovanje.”
Tada je počela vikati: “Ti si uništila mog sina! On više nije isti otkad tebe zna! Sve si mu uzela!”
Nisam više mogla slušati. “Izlazi iz moje kuće!” viknula sam i zalupila vrata za njom.
Damir je sjedio u dnevnoj sobi blijed kao krpa. “Ivana… što si napravila?”
“Ono što si ti trebao napraviti prije mnogo godina,” odgovorila sam tiho.
Sljedećih dana vladala je tišina. Jasna nije zvala ni dolazila. Damir je bio povučen, ali nije me krivio. Vidjela sam mu u očima olakšanje pomiješano s tugom.
Lana je bila sretnija nego ikad. Više nije bilo napetosti ni suza zbog bakinih komentara.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što se Jasna ponovno javila. Poslala mi je poruku: “Želim vidjeti Lanu. Možemo li razgovarati?”
Pristala sam pod uvjetom da razgovaramo nasamo prije nego što vidi Lanu. Sjele smo u kafić blizu parka.
“Ivana,” počela je tiho, “znam da nisam bila fer prema tebi. Ali teško mi je gledati kako moj sin ima drugu ženu koja mu je važnija od mene…”
“Jasna, ja ne želim biti tvoja suparnica. Želim samo mir za svoju obitelj,” odgovorila sam iskreno.
Nakon tog razgovora stvari su se polako popravile. Nismo postale prijateljice, ali smo naučile poštovati granice.
Danas znam da nisam pogriješila što sam postavila granicu – čak i ako me neki još uvijek osuđuju zbog toga.
Ponekad se pitam: Koliko žena još šuti zbog mira u kući? Koliko nas žrtvuje svoje dostojanstvo zbog tuđih očekivanja? Vrijedi li to zaista?