Ne želim da mi snaha zarađuje više: Odbijam čuvati unuka

“Ne mogu, Lejla, stvarno ne mogu…” glas mi je drhtao dok sam stajala uz prozor, gledajući kišu kako udara o prozorsko staklo. S druge strane linije, Lejla je šutjela. Znam da je očekivala drugačiji odgovor. “Ali, mama, stvarno nam treba pomoć. Ivan još uvijek ne može naći posao, a meni nude povećanje plaće ako prihvatim dodatne smjene. Samo nekoliko tjedana, dok se ne snađemo…”

Osjećala sam kako mi srce lupa u grudima. Moj sin Ivan, moj ponos, već mjesecima sjedi kod kuće, šalje životopise i vraća se praznih ruku. Lejla radi u banci, vrijedna je i pametna, ali… nešto me steže svaki put kad pomislim da bi ona mogla zarađivati više od njega. Nije to ono što sam zamišljala za svog sina. Nije to ono što sam zamišljala za našu obitelj.

“Lejla, znaš da sam daleko… nije mi lako doći do Sarajeva iz Osijeka. A i zdravlje mi nije najbolje…” pokušala sam pronaći izgovor, ali i sama sam znala da nije istina. Mogla bih doći. Mogla bih pomoći. Ali nisam htjela.

Nakon što smo završile razgovor, sjela sam na kauč i gledala u prazno. Sjećanja su navirala – kako sam Ivana učila da bude snažan, da bude glava kuće. Moj muž Zoran uvijek je govorio: “Muškarac mora biti stup obitelji.” I sada? Moj sin sjedi kod kuće, a njegova žena ga izdržava. Osjećala sam sram, ali i krivnju jer nisam mogla pobjeći od vlastitih predrasuda.

Sljedećih dana Ivan me zvao nekoliko puta. “Mama, Lejla je stvarno umorna. Ja pokušavam pomoći oko malog, ali znaš da nisam baš vješt s bebama. Možeš li doći barem na vikend?” Njegov glas bio je tih, slomljen. Nisam znala što reći.

Uvečer sam sjedila s prijateljicom Marijom na kavi. “Zamisli ti to,” rekla sam joj, “Lejla bi radila po cijele dane, a Ivan bi bio domaćica! Pa gdje to vodi?” Marija me pogledala ispod obrva: “A šta ako je to jedini način da prežive? Danas su vremena drugačija, Ana. Nije sramota ako žena zarađuje više.”

Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Cijelu noć nisam spavala. Sjećala sam se dana kad smo Zoran i ja jedva spajali kraj s krajem. On je radio dva posla, a ja sam čuvala djecu i kuhala. Nikad nije bilo lako, ali uvijek smo znali tko što radi.

Sutradan me nazvala Lejlina majka, Sanela. “Ana, hajde da budemo iskrene – djeca su nam u problemima. Ako ti ne možeš doći, ja ću uzeti godišnji pa ću ja čuvati malog.” Osjetila sam kako mi ponos udara u prsa. Zar će ona biti bolja baka od mene? Zar će ona biti ta koja spašava moju obitelj?

Nisam joj ništa odgovorila, samo sam spustila slušalicu i zaplakala. Osjećala sam se beskorisno i staro. Moja unuka treba mene, moj sin treba mene – ali ja ne mogu prijeći preko vlastitih strahova.

Jedne večeri Ivan mi je poslao poruku: “Mama, dobio sam odbijenicu za još jedan posao. Ne znam koliko još mogu ovo izdržati.” Srce mi se slomilo na tisuću komadića. Poželjela sam ga zagrliti kao kad je bio dijete i reći mu da će sve biti u redu.

Ali nisam otišla. Nisam spakirala kofere niti sjela na autobus za Sarajevo. Umjesto toga, danima sam gledala slike svog unuka na mobitelu i pitala se jesam li loša majka i baka.

Jednog jutra zazvonio je telefon. Bila je to Lejla: “Ana, dobila sam povišicu i sad mogu pokriti sve račune. Sanela nam pomaže s malim dok Ivan traži posao. Samo sam htjela da znaš – zahvalni smo ti na svemu što si dosad učinila.” U njenom glasu nije bilo gorčine, ali ja sam osjećala težinu svakog izgovorenog slova.

Sjedila sam dugo nakon tog razgovora, gledajući kroz prozor u praznu ulicu Osijeka. Pitala sam se gdje sam pogriješila – u odgoju sina ili u vlastitim uvjerenjima? Jesam li trebala biti hrabrija i pomoći svojoj obitelji ili je moj ponos bio važniji od njihove sreće?

Možda će mi netko od vas reći – jesam li pogriješila što nisam otišla? Je li važno tko zarađuje više ili je važnije da obitelj opstane zajedno?