„Ne, nećemo kupiti tu garnituru. A ni taj stol!” – Kako nas je kredit za stan skoro uništio

„Ne, nećemo kupiti tu garnituru. A ni taj stol!” – glas moje mame odjekuje kroz stan, iako sam joj već peti put rekla da je ovo naš dom, naša odluka. Stojim nasred dnevnog boravka, među kutijama i vrećicama iz Ikee, dok se moj muž Ivan nemoćno povlači prema balkonu, izbjegavajući sukob. Mama me gleda kao da sam upravo odlučila prodati obiteljsku kuću u selu bez pitanja.

„Ana, pa zar ne vidiš da je to preskupo? I tko još danas uzima kredit na trideset godina? Jesi li ti normalna?”

Osjećam kako mi obrazi gore. Znam da je zabrinuta, ali svaki njezin komentar kao da mi reže krila. Oduvijek sam sanjala o svom stanu, o mjestu gdje ću moći birati boju zidova, gdje ću moći ostaviti šalicu na stolu bez da me netko opominje. Ali sada, kad sam napokon tu, osjećam se kao uljez u vlastitom životu.

Ivan ulazi s balkona i tiho kaže: „Ana, možda da danas završimo ranije? Možda bi mama mogla otići kući, pa ćemo mi nastaviti…”

Mama ga pogleda ispod oka. „Naravno, tebi je lako. Tvoja mater ni ne zna gdje živiš. Moja kćerka je uvijek bila dobra, dok nije tebe upoznala.”

Zrak u stanu postaje težak. Sjećam se dana kad sam prvi put dovela Ivana kući. Tata je bio sretan, ali mama je uvijek imala nešto protiv – prvo mu je zamjerila što je iz Mostara, onda što nema stalni posao, a sada joj smeta i način na koji slaže tanjure u perilicu.

„Mama, molim te…” pokušavam smiriti situaciju, ali ona već uzima torbu i izlazi iz stana uz glasan tresak vrata.

Ivan me pogleda i sliježe ramenima. „Znaš da te volim, ali ovo više ne mogu podnositi. Svaki put kad nešto odlučimo, ona sve pokvari.”

Sjedam na pod među kutije i osjećam kako mi suze klize niz lice. Znam da nije lako ni njemu ni meni. Kredit nas pritišće – svaka rata je podsjetnik da smo na rubu financijske provalije. Plaće nam nisu velike, a cijene rastu svaki mjesec. Mama misli da smo ludi što smo se upustili u ovo, ali ja više ne mogu živjeti pod njezinim krovom.

Sutradan me zove sestra Mirela. „Ana, mama je cijelu noć plakala. Kaže da si ju otjerala iz svog života.”

Osjećam krivnju kao kamen na prsima. „Nisam ju otjerala… Samo želim malo mira.”

„Znaš kakva je ona. Sve mora biti po njenom. Ali ti si sad odrasla žena. Imaš svoj život.”

Znam to, ali osjećaj odgovornosti prema mami ne nestaje. Odrasla sam u malom stanu u Sarajevu, gdje smo svi dijelili jednu sobu i gdje su roditelji uvijek odlučivali o svemu – od toga što ćemo jesti do toga s kim ćemo se družiti. Sad kad imam priliku biti svoja, osjećam se kao izdajica.

Navečer sjedimo Ivan i ja za starim stolom koji smo donijeli iz mog djevojačkog stana. On lista kataloge namještaja, a ja gledam u prazno.

„Ana, moramo razgovarati”, kaže tiho. „Ovo nije samo tvoja mama. Ovo smo ti i ja. Ako stalno budemo slušali druge, nikad nećemo biti sretni.”

Znam da je u pravu. Ali kako reći mami da njezina briga guši? Kako joj objasniti da želim birati sama – pa makar pogriješila?

Sljedećih tjedana mama šalje poruke: „Jesi li platila ratu? Jesi li sigurna da Ivan zna što radi? Jeste li kupili onaj stol? Nemojte bacati novce!” Svaka poruka me podsjeća na to koliko joj značim, ali i koliko me ne pušta.

Jednog dana dolazim kući s posla i nalazim Ivana kako sjedi u mraku.

„Što je bilo?”

„Tvoja mama je opet zvala. Rekla mi je da sam nesposoban i da ćeš zbog mene završiti na ulici.”

Osjećam kako mi se srce steže. „Žao mi je… Ne znam što da radim.”

On ustaje i uzima me za ruku. „Ana, ili ćemo živjeti svoj život ili ćemo cijeli život biti tuđi taoci.”

Te noći šaljem mami poruku: „Mama, volim te, ali moram sama donositi odluke. Molim te da poštuješ moj izbor.”

Dani prolaze bez odgovora. Osjećam prazninu, ali i olakšanje. Ivan i ja napokon biramo novu garnituru – nije najskuplja, ali je naša. Prvi put pijemo kavu u našem dnevnom boravku bez straha od komentara.

Jednog popodneva zvoni mobitel. Mama.

„Ana… Jesi dobro?”

„Jesam, mama.”

Tišina s druge strane.

„Možda sam bila prestroga… Samo želim najbolje za tebe.”

„Znam, mama. Ali ponekad najbolje znači pustiti me da sama učim.”

Osjećam kako mi suze naviru opet – ovaj put od olakšanja.

Danas sjedim na našoj garnituri i gledam Ivana kako popravlja policu koju smo sami montirali (iako škripi). Znam da nismo savršeni – ni mi ni naš stan – ali prvi put osjećam da živim svoj život.

Pitam se: Koliko nas još živi pod teretom tuđih očekivanja? Možemo li ikada biti istinski sretni dok ne naučimo reći „ne” čak i onima koje najviše volimo?