Naša obitelj nas je iscrpljivala: Kako smo konačno rekli dosta i pronašli sreću

“Zar ti stvarno misliš ostaviti sve ovo zbog nekakve kolibe u šumi? Jesi li ti normalna, Ivana?” vikao je moj brat Petar dok je lupao šakom o stol. U tom trenutku, dok su se pogledi cijele obitelji zabijali u mene kao oštrice, osjećala sam kako mi srce lupa u grlu. Mama je šutjela, ali su joj oči bile pune suza. Tata je samo slegnuo ramenima, kao da je već odustao od svega. Dina, moj suprug, stajao je pored mene, držeći me za ruku, ali osjećala sam kako mu dlan drhti.

Godinama smo živjeli u Zagrebu, u stanu iznad tramvajske pruge, stalno dostupni svima. Petar bi zvao kad mu treba čuvanje djece jer njegova žena radi noćnu smjenu. Moja sestra Sanja bi dolazila plakati zbog muža koji opet kasni s posla. Mama bi nas zvala da joj donesemo lijekove ili popravimo bojler. Tata bi tražio pomoć oko papirologije za mirovinu. Sve smo to radili bez pitanja, iz ljubavi, ali i iz osjećaja krivnje. Jer tako se to kod nas radi – obitelj je svetinja, a svoje želje stavljaš na zadnje mjesto.

Ali onda je došao onaj dan kad sam se probudila s migrenom, a Dina nije mogao ustati iz kreveta od umora. Pogledali smo se i znali: ovako više ne ide. “Ivana, mi nestajemo. Gubimo sebe. Ako sad ne napravimo nešto, nikad nećemo živjeti svoj život,” šapnuo mi je tada. Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Počeli smo sanjati o maloj kući negdje u Gorskom kotaru, gdje bi mirisalo na borove i gdje bi jedini zvuk bio cvrkut ptica. Pronašli smo staru drvenu kuću na prodaju kod Delnica. Bila je trošna, ali imala je dušu. Kad sam to predložila obitelji, nastao je kaos.

“A tko će sad pomagati mami kad joj bude loše? Tko će čuvati moju djecu?” pitala je Sanja kroz suze.

“Zar ti nije dosta što si otišla iz našeg sela u Zagreb? Sad bi još dalje?” pitao je tata s gorčinom.

“Uvijek ste vi sebi najvažniji!” vikao je Petar.

Dina i ja smo te večeri sjedili na klupi ispred zgrade. “Možda su u pravu,” rekla sam tiho. “Možda smo sebični.” Dina me pogledao ozbiljno: “Ivana, ako ne naučimo reći ne, nikad nećemo biti sretni. Zar nije vrijeme da budemo svoji?”

Odluka nije bila laka. Prvi put u životu stavili smo sebe na prvo mjesto. Kupili smo kuću i preselili se. Prva jutra bila su čudna – tišina nas je isprva plašila. Nije bilo zvonjave mobitela svakih pola sata, nije bilo hitnih poziva ni tuđih suza na našem kauču. Samo mi, šuma i beskrajno nebo.

Ali obitelj nije odustajala tako lako. Prvih mjeseci Sanja nije razgovarala sa mnom. Mama mi je slala poruke pune krivnje: “Nedostaješ mi, ali valjda ti je tamo ljepše nego s nama.” Petar je prestao dolaziti na rođendane. Tata je šutio.

Jedne večeri, dok smo sjeli uz peć na drva i slušali kišu kako lupa po krovu, Dina me zagrlio: “Znaš li koliko sam dugo sanjao o ovome? Da budem samo tvoj, bez svih tih očekivanja?” Suze su mi potekle niz lice – od olakšanja i tuge istovremeno.

Naučili smo živjeti drugačije. Počeli smo vrtlariti, skupljati gljive, peći kruh. Svaki dan bio je naš – bez tuđih rasporeda i drama. Povremeno bi me uhvatila grižnja savjesti kad bih vidjela slike obitelji na Facebooku ili kad bi mama poslala poruku: “Sve je u redu, samo sam malo sama.” Ali onda bih pogledala Dinu kako popravlja ogradu ili kako mi donosi kavu u krevet i znala bih da smo napravili pravu stvar.

Nakon pola godine Sanja je došla s djecom. Djeca su trčala po dvorištu, smijali su se kao nikad prije. Sanja me zagrlila i tiho rekla: “Sad te razumijem. I meni ponekad dođe da pobjegnem od svega.” Tada sam shvatila – možda će nam trebati vremena da svi prihvatimo promjene, ali možda će i drugi pronaći hrabrost za svoje snove.

Danas više ne osjećam krivnju. Naučila sam reći ne bez straha da ću nekoga razočarati. Naučila sam da ljubav prema sebi nije sebičnost nego nužnost.

Ponekad se pitam: koliko nas živi tuđe živote iz straha od osude? Koliko nas nikad ne proba biti sretan jer stalno ugađa drugima? Možda je vrijeme da se svi zapitamo – kome zapravo dugujemo svoju sreću?