Naša borba za vlastiti dom: Kako smo preživjeli pod istim krovom s Markovom majkom
“Jesi li ti opet stavila sol u juhu prije nego što sam probala?” Marijin glas odjeknuo je kuhinjom, a ja sam stajala ukočena, žlicom u ruci, osjećajući kako mi obrazi gore. Mark je sjedio za stolom, gledao u svoj mobitel i pravio se da ne čuje. Bilo je to treće jutro otkako smo se uselili kod njegove majke u Osijeku, a ja sam već osjećala da gubim tlo pod nogama.
“Nisam, Marija. Samo sam promiješala…” pokušala sam mirno odgovoriti, ali ona je već uzela lonac i sama kušala juhu. “Nije to tako kako sam ja navikla. Kod nas se uvijek prvo proba pa onda začini. Tako sam ja radila za pokojnog Stipu trideset godina.”
Mark je podigao pogled i kratko me pogledao, ali ništa nije rekao. Taj njegov pogled – pomiješan s krivnjom i nelagodom – bio mi je poznat još iz vremena dok smo hodali. Uvijek je bio između nas dvije, nikad dovoljno hrabar da stane na moju stranu.
Prvih nekoliko tjedana pokušavala sam ignorirati sitnice: njezino miješanje u naš raspored, komentare o mojoj odjeći, savjete o tome kako treba prati rublje ili slagati posteljinu. “To ti je tako kod nas u Bosni,” znala bi reći, kao da njezina pravila vrijede svugdje. Ali kad je počela ulaziti u našu sobu bez kucanja, osjećala sam da više nemam svoj prostor.
Jedne večeri, dok smo ležali u krevetu, skupila sam hrabrost. “Marko, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom životu. Tvoja mama odlučuje o svemu.”
On je uzdahnuo. “Znam, ali ona misli najbolje… Znaš da joj je teško otkako je tata umro. Samo želi da nam bude lakše dok ne stanemo na noge.”
“Ali što je s nama? Kad ćemo mi početi živjeti svoj život?”
Sljedećih dana napetost je rasla. Marija bi mi ostavljala popis zadataka na stolu: “Kupi kruh, operi prozore, pazi da Marko ne zaboravi ponijeti kišobran.” Osjećala sam se kao dijete, a ne kao odrasla žena koja je tek započela brak.
Jednog popodneva došla sam kući ranije s posla i zatekla Mariju kako prekopava po našim stvarima. “Tražim Markovu omiljenu majicu, nije valjda opet u onoj tvojoj hrpi za pranje?”
“Marija, molim vas, nemojte ulaziti u našu sobu bez pitanja,” rekla sam tiho ali odlučno.
Ona me pogledala iznenađeno: “Pa ja samo pomažem! Ti si mlada, još ne znaš sve… Ja sam ovdje cijeli život!”
Te večeri Marko i ja smo se prvi put ozbiljno posvađali. “Zašto joj ništa ne kažeš? Zašto uvijek mora biti po njezinom?” vikala sam kroz suze.
On je šutio, a onda tiho rekao: “Ne mogu joj reći da se makne iz vlastite kuće.”
“Ali možeš joj reći da smo mi sada obitelj!”
Nekoliko dana nismo razgovarali. Marija je primijetila napetost i počela me izbjegavati, ali nije prestajala s komentarima. Jednog jutra dok sam izlazila iz kupaonice, šapnula mi je: “Znaš, nije lako biti dobra snaha. Moraš naučiti slušati starije.”
U meni se nešto prelomilo. Nazvala sam svoju mamu u Sarajevu i isplakala joj se na telefon. “Sine, moraš razgovarati s Markom. Ako te voli, naći će način da vas dvoje budete sami. Nije lako ni njemu, ali mora odrasti.”
Te večeri sjeli smo zajedno na klupu ispred kuće. “Marko, ili ćemo pronaći svoj stan ili ću se vratiti kod svojih dok ne odlučiš što želiš,” rekla sam mirno.
Gledao me dugo, oči su mu bile pune suza. “Ne želim te izgubiti. Znam da si u pravu. Samo… bojim se ostaviti mamu samu.”
“Ne ostavljaš je samu. Samo joj daješ priliku da i ona pronađe svoj mir bez nas na grbači. I nama daješ priliku da budemo muž i žena, a ne djeca pod nadzorom.”
Sljedećih tjedan dana tražili smo stanove po oglasima. Marija je šutjela kad smo joj rekli da odlazimo, ali vidjela sam suze u njezinim očima.
Prva noć u našem malom stanu bila je tiha i čudna. Nedostajao mi je miris njezine kave ujutro, ali osjećala sam olakšanje što napokon mogu hodati po stanu u pidžami bez straha od komentara.
Marko se polako mijenjao – počeo je donositi odluke sa mnom, a ne umjesto mene ili umjesto nas dvoje s mamom. Povremeno bismo otišli kod Marije na ručak; sada su naši razgovori bili opušteniji.
Jednog dana sjeli smo svi zajedno za stol – Marko, Marija i ja – i prvi put sam osjetila da me gleda kao odraslu osobu, a ne kao dijete koje treba podučavati.
Danas znam da granice nisu zidovi nego mostovi – kad ih postavimo s ljubavlju i poštovanjem, svi mogu biti sretniji.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi pod tuđim pravilima jer se bojimo reći što nam treba? Je li ljubav prema roditeljima opravdanje da zaboravimo na sebe?