Nakon vjenčanja shvatila sam da moj muž sluša samo svoju majku: Priča o izgubljenoj ljubavi i borbi za sebe
“Opet nisi dovoljno posolila juhu, Lejla! Kako misliš da ćeš ovako zadržati mog sina?” glasno je odjeknulo iz kuhinje dok sam stajala s drhtavim rukama iznad štednjaka. Svekrva, gospođa Mara, gledala me s visine, a Ivan je sjedio za stolom, spuštenih očiju, šuteći kao i uvijek kad bi ona počela. U tom trenutku, dok su mi obrazi gorjeli od srama i nemoći, shvatila sam da sam sama.
Nisam uvijek bila ovakva. Prije dvije godine, kad smo Ivan i ja šetali uz Neretvu, smijali se i sanjali o zajedničkom životu, vjerovala sam da nas ništa ne može slomiti. “Lejla, ti si moje sve”, šaptao mi je dok mi je stavljao prsten na ruku. Vjerovala sam mu. Vjerovala sam nama. Ali nakon svadbe, sve se promijenilo.
Prvo su bile sitnice – gdje ćemo živjeti, kako ćemo uređivati stan. “Mama kaže da je bolje da ostanemo kod njih dok ne skupimo za svoje”, govorio bi Ivan, a ja bih klimnula glavom, iako mi je srce govorilo drugačije. Nisam željela biti pod tuđim krovom, ali nisam htjela ni kvariti sreću.
Ali sreća se brzo istopila. Gospođa Mara je imala mišljenje o svemu – od toga kako perem veš do toga što kuham za ručak. “U našoj kući se ne jede tako!”, vikala bi kad bih pokušala unijeti nešto svoje u jelovnik. Ivan bi samo slegnuo ramenima: “Pusti mamu, znaš kakva je.”
Jedne večeri, dok smo ležali u krevetu, skupila sam hrabrost: “Ivane, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom životu.” Okrenuo se na drugu stranu: “Lejla, mama nam pomaže. Ne možeš biti tako osjetljiva.”
Tada sam prvi put zaplakala pred njim. Suze su mi klizile niz lice dok sam šaptala: “Ne pomaže nam, Ivane. Ona upravlja našim životima.” Nije odgovorio.
Dani su prolazili u istoj tišini i napetosti. Svaki moj pokušaj da razgovaram s Ivanom završio bi njegovim povlačenjem ili ljutitim riječima: “Zašto uvijek moraš nešto komplicirati? Mama zna najbolje!”
Jednog popodneva, dok sam slagala rublje u dvorištu, prišla mi je susjeda Sanja. “Lejla, draga, vidim te svaki dan… nisi više ona vesela cura kakvu pamtim iz škole. Što ti rade?” Pogledala sam je kroz suze i prvi put izgovorila naglas: “Ne znam više tko sam.”
Počela sam izbjegavati društvo, prijatelje, čak i roditelje. Mama me zvala: “Lejla, dođi kući na ručak.” Izmišljala bih izgovore. Nisam htjela da vide koliko sam slomljena.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga kako postavljam stol, zatvorila sam se u kupaonicu i gledala svoj odraz u ogledalu. Oči su mi bile umorne, lice bez osmijeha. “Gdje si nestala, Lejla?” pitala sam samu sebe.
Sutradan sam odlučila otići kod roditelja. Tata me dočekao na vratima: “Kćeri moja, što ti rade?” Sjedili smo za stolom i prvi put sam ispričala sve – svaku uvredu, svaki pogled pun prezira, svaku Ivanovu šutnju.
“Zašto trpiš?” pitala me mama kroz suze. Nisam znala odgovoriti.
Vratila sam se kući s glavom punom misli. Te noći nisam spavala. Ujutro sam sjela za stol s Ivanom i njegovom majkom.
“Ivane, želim razgovarati. Oboje vas molim da me saslušate.” Mara je odmah počela: “Opet ona tvoje drame!” Podigla sam ruku: “Ne, sad ću ja govoriti.”
Glas mi je drhtao, ali nisam odustajala: “Ovdje više ne mogu živjeti ako se ništa ne promijeni. Ne želim biti samo snaha koja šuti i sluša naredbe. Želim biti supruga, partnerica – tvoja Lejla! Ako to ne možeš razumjeti… možda je bolje da svatko ide svojim putem.”
Ivan je šutio dugo. Mara je bijesno ustala i zalupila vratima.
Te večeri Ivan nije došao u sobu. Sjedila sam sama na krevetu i osjećala olakšanje pomiješano sa strahom.
Sljedećih dana nije bilo lakše – Mara me ignorirala ili provocirala sitnicama; Ivan je bio hladan i distanciran.
Ali ja sam odlučila – neću više šutjeti.
Počela sam tražiti posao, izlaziti s prijateljicama, vraćati se sebi korak po korak. Kad me Ivan upitao: “Zašto si se promijenila?”, odgovorila sam: “Nisam se promijenila – samo sam se vratila sebi.”
Na kraju sam spakirala kofere i otišla kod roditelja. Ivan nije pokušao zaustaviti me.
Danas živim sama u malom stanu u Sarajevu. Još uvijek boli kad se sjetim svega što smo mogli biti – ali više ne boli toliko što sam izgubila njega koliko što sam skoro izgubila sebe.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi tuđe živote zbog straha od osude ili zbog tuđih očekivanja? Je li vrijedno žrtvovati vlastitu sreću za mir u tuđoj kući?