Nakon svadbe shvatila sam da sam se udala za maminog sina: Moja borba za vlastiti glas
“Nisi dobro posložila tanjure, Alma. Kod nas se to radi ovako,” začula sam glas svoje svekrve, Vesne, dok sam još uvijek u pidžami pokušavala složiti doručak za mene i Amira. Pogledala sam prema njemu, tražeći podršku, ali Amir je samo slegnuo ramenima i nastavio listati portale na mobitelu. U tom trenutku, osjetila sam kako mi srce tone. Zar je moguće da sam se udala za muškarca koji ne zna reći ‘ne’ svojoj majci?
Sve je počelo tako nevino. Nakon svadbe u Sarajevu, gdje su svi pjevali i plakali od sreće, Vesna je predložila da se preselimo kod nje u Zagreb “dok ne stanemo na noge”. Imala sam svoj mali stan u Novom Zagrebu, ali Amir je rekao: “Bit će nam lakše kod mame, znaš da ona voli pomagati.” Nisam htjela praviti problem odmah na početku braka. Pristala sam, misleći da će to biti privremeno.
Prva sedmica bila je kao medeni mjesec s dodatkom – Vesna nam je kuhala, prala, čak i peglala moje haljine. Ali vrlo brzo, sve se promijenilo. Počela je komentirati svaki moj potez: “Alma, kod nas se kafa pije bez šećera.” “Alma, ne koristi tu deterdžent, ja imam svoj provjereni.” “Alma, nije red da Amir pere suđe, to je ženski posao.”
Jedne večeri, dok smo ležali u krevetu, pokušala sam razgovarati s Amirom.
“Amire, osjećam se kao gost u vlastitom životu. Zar ne vidiš kako me tvoja mama kontrolira?”
Okrenuo se na drugu stranu i tiho rekao: “Znaš kakva je ona. Ne želi loše. Samo želi da nam bude dobro.”
“Ali meni nije dobro!” povisila sam glas, a suze su mi navrle na oči.
Sutradan me Vesna dočekala s ledenim pogledom. “Čula sam sinoć da si bila nervozna. Ako ti nešto smeta, možeš slobodno reći meni, a ne Amiru. On ima dovoljno briga na poslu.”
Tada sam shvatila – ovdje nema mjesta za mene. Ovdje postoji samo Vesnin svijet i Amir koji ga slijepo slijedi.
Dani su prolazili u istom ritmu. Svako jutro Vesna bi mi određivala što ću kuhati za ručak i kad ću usisavati stan. Kad bih predložila da odemo kod mojih roditelja u Mostar za vikend, Amir bi pogledao Vesnu i čekao njezino odobrenje.
Jednog dana, dok sam sjedila sama na klupi ispred zgrade, prišla mi je susjeda Ivana.
“Alma, dušo, vidim te svaki dan kako sjediš sama. Sve u redu?”
Pukla sam pred njom kao dijete.
“Ne znam više tko sam. Svekrva mi određuje kad ću jesti, kad ću disati. Amir ništa ne poduzima. Osjećam se kao sluškinja u vlastitom braku.”
Ivana me zagrlila i šapnula: “Ne smiješ to dopustiti. Ako sad ne postaviš granice, nikad nećeš imati svoj mir.”
Te večeri skupila sam hrabrost i rekla Amiru:
“Amire, ili idemo u moj stan ili ja idem sama. Ne mogu više ovako. Volim te, ali neću živjeti pod tuđim pravilima.”
Pogledao me zbunjeno, kao da mu prvi put pada na pamet da bi mogao izgubiti mene.
“Ali mama će biti povrijeđena…”
“A ja? Ja nisam bitna?”
Nastupila je tišina koju je prekinula Vesna svojim ulaskom.
“Što se ovdje događa? Alma opet dramatizira?”
“Ne dramatiziram! Samo želim svoj život!”
Vesna je stajala s rukama na bokovima: “Ako ti se ne sviđa ovdje, vrata su ti otvorena! Ali znaj da ćeš povrijediti Amira i cijelu obitelj!”
Te riječi su me pogodile kao nož. Ali prvi put nisam zaplakala. Prvi put sam osjetila snagu u sebi.
Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Ivane na kafu. Plakala sam cijelu noć, ali znala sam da moram izdržati.
Sljedećih dana Amir me zvao nekoliko puta. Prvo ljutito: “Kako si mogla otići? Mama je slomljena!” Onda tužno: “Nedostaješ mi… Ali ne znam kako protiv nje…”
Nisam mu odgovarala odmah. Trebalo mi je vremena da shvatim što želim.
Moji roditelji su me podržali: “Alma, nisi dužna nikome žrtvovati svoju sreću. Ako te voli, borit će se za vas.”
Nakon dva tjedna Amir je došao pred moj stan s buketom ruža.
“Alma… Spreman sam pokušati bez mamine pomoći. Ali bojim se… Što ako pogriješimo?”
Pogledala sam ga dugo i rekla:
“Svi griješimo. Ali ako ne pokušamo sami krojiti svoj život, nikad nećemo znati što smo mogli biti.”
Danas živimo sami u mom stanu. Nije uvijek lako – Vesna često zove i pokušava nametati svoje mišljenje. Ali sada imam svoj glas i ne bojim se reći što mislim.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi pod tuđim pravilima iz straha od osude ili gubitka ljubavi? Jesmo li spremni riskirati sve za vlastitu sreću?