Na dan kada smo otplatili kredit, moj svijet se srušio
“Želim otići. Već dvije godine sam s nekim drugim.”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam mu pružala čašu prosecca. Na stolu je bio tort od čokolade, svijeće su titrale, a ja sam upravo završila šalu o tome kako ćemo sada, bez kredita, možda napokon otići u Toskanu. Ivan nije odgovorio. Samo me pogledao ravno u oči, kao da me prvi put vidi. U tom pogledu nije bilo ni trunke kajanja, samo umor i neka strana odlučnost.
“Šališ se?” – prošaptala sam, glas mi je zadrhtao. Osjetila sam kako mi ruke podrhtavaju, a čaša u mojoj ruci opasno se nagnula.
“Ne šalim se, Ana. Umoran sam od laži. Sve ovo vrijeme… nisam mogao više. Ona… ona me razumije. S tobom sam bio iz navike.”
U tom trenutku, sve što sam znala o svom životu – o nama – raspalo se kao kula od karata. Sjećam se da sam gledala kroz prozor, kiša je lagano padala niz staklo, a Zagreb je bio siv i tih. U meni je vrištalo tisuću pitanja, ali nisam mogla izgovoriti nijedno. Samo sam sjedila, dok su svijeće dogorijevale i torta se topila na tanjuru.
“Znaš li ti što si mi upravo napravio?” – pitala sam ga napokon, glasom koji nije bio moj.
Ivan je slegnuo ramenima. “Znam. Ali nisam mogao više živjeti u laži. Oprosti.”
Oprosti? Nakon dvadeset godina zajedničkog života, nakon što smo zajedno prošli ratne godine u Sarajevu, nakon što smo gradili sve iz temelja u Zagrebu, nakon što smo zajedno otplaćivali svaki euro kredita… On mi kaže oprosti?
Sjetila sam se naših prvih dana u malom stanu na Trešnjevci, kad smo jeli paštetu na kruhu jer nismo imali za više. Sjetila sam se kako smo zajedno birali pločice za kupaonicu i svađali se oko boje zavjesa. Sjetila sam se kako je plakao kad nam je umrla mačka Mila i kako me grlio kad sam izgubila posao.
Sve te uspomene sada su gorjele u meni kao vatra. Ali najviše me boljelo to što nisam ništa primijetila. Jesam li bila toliko slijepa? Ili sam samo željela vjerovati da smo još uvijek mi?
Ivan je ustao, tiho otišao do ormara i izvadio torbu koju je već bio spakirao. Shvatila sam tada da je sve unaprijed isplanirao. Nije to bila odluka donesena u afektu – on je već živio drugi život.
“Gdje ćeš?” – upitala sam ga.
“Kod nje. Kod Mirele.”
Mirela. Ime mi je zazvonilo poznato – kolegica s posla, uvijek nasmijana, uvijek spremna pomoći. Sjetila sam se kako mi je jednom donijela kolače za rođendan i pitala me kako podnosim stres zbog kredita. Je li tada već znala? Je li me sažalijevala dok mi je pružala te kolače?
Ivan je otišao bez riječi. Vrata su se zatvorila za njim tiho, gotovo nježno, kao da ne želi probuditi bol koju je ostavio za sobom.
Ostala sam sjediti u polumraku, dok su svijeće dogorijevale i kiša sve jače lupala po prozoru. Telefon mi je neprestano vibrirao – poruke od mame, sestre, prijateljica iz Sarajeva i Zagreba – ali nisam imala snage nikome odgovoriti.
Sljedećih dana život mi je bio maglovit. Odlazila sam na posao kao robot, vraćala se kući u prazan stan i gledala televiziju bez zvuka. Ljudi su me pitali gdje je Ivan, a ja bih samo slegnula ramenima.
Jedne večeri nazvala me mama iz Sarajeva.
“Ana, dušo, šta se dešava? Osjetim da nešto nije u redu.”
Nisam mogla izdržati. Sve sam joj ispričala kroz suze koje su mi tekle niz lice kao rijeka Miljacka nakon kiše.
“Znaš šta? Nisi ti kriva ni za šta! Muškarci… oni često ne znaju cijeniti ono što imaju dok to ne izgube,” rekla je tiho.
Ali ja sam osjećala krivnju – možda sam previše radila, možda nisam bila dovoljno nježna, možda sam previše brinula oko novca i kredita… Možda sam ga izgubila jer sam zaboravila biti žena, a postala samo partner u otplati dugova.
Tjedni su prolazili sporo. Prijateljica Lejla me tjerala da izađem van.
“Dosta više sjedenja doma! Idemo na kafu na Cvjetni!”
Sjele smo na terasu kafića dok su ljudi prolazili oko nas sa svojim problemima i srećama.
“Ana, nisi ti jedina kojoj se ovo dogodilo,” rekla je Lejla. “Moj brat Damir isto tako ostavio ženu zbog druge… Ali ona sad živi bolje nego ikad! Moraš pronaći sebe opet!”
Ali kako pronaći sebe kad ne znaš tko si bez onoga što si izgubio?
Jedne noći sanjala sam Ivana kako stoji na vratima i moli me da mu oprostim. Probudio me vlastiti plač. Tada sam shvatila – moram prestati čekati da se vrati ili da mi netko drugi vrati život koji mi je oduzeo.
Počela sam trčati po Jarunu svako jutro prije posla. Upisala tečaj talijanskog jezika – možda jednog dana stvarno odem u Toskanu, sama ili s nekim tko će znati cijeniti moju ljubav.
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir dok sam sjedila sama na klupi uz jezero i gledala sunce kako zalazi iza grada koji mi je postao dom.
Možda nikada neću razumjeti zašto ljudi izdaju one koji ih vole najviše. Možda nikada neću oprostiti Ivanu ili Mireli. Ali znam jedno – još uvijek imam sebe i još uvijek mogu voljeti život.
Ponekad se pitam: Je li bolje živjeti u laži ili suočiti se s istinom koja boli do kostiju? I može li se nakon svega opet vjerovati nekome – ili barem sebi?